U 19. veku vladala je moda osvajanja nacionalnih nezavisnosti, u 20. smo imali marksizam i antimarksizam, a sada imamo ekologiju, kaže francuski pisac koji danas stiže u Beograd na sajam knjiga

Biti Srbin: prokletstvo ili blagoslov? Srbija, da li je to zemlja? Ideja? Stanje?
Ovo se pita Patrik Beson, francuski pisac i publicista, u svojoj novoj knjizi „Đoković: Odbijam, rat zvezde”, koja je kod nas objavljena u izdanju „Čigoja štampe” u prevodu Tatjane Šotre, koja je i autor predgovora za knjigu. Beson danas stiže u Beograd, gde će, povodom pomenute knjige, biti gost na 65. međunarodnom beogradskom sajmu knjiga koji upravo danas i počinje.
Nekada čest gost našeg grada, Patrik Beson sada dolazi posle duže pauze i to, kako za „Politiku” kaže, sa osećanjem sreće:
– Kao i svake godine, kada bih bio tu, kao kada sam sa ambasadorom svoje zemlje bio jedini Francuz u Beogradu. Sanjao sam o toj sreći za vreme sankcija, i pogotovu u vreme bombardovanja, ispunjavala me je, i svakog dana kada bih, u miru, šetao Kalemegdanom, što redovno činim kad god dođem već pune dvadeset tri godine.
Ne čudi, stoga, što se latio teme Đokovića, čiji stav da se ne vakciniše zdušno brani u knjizi, a „australijsku aferu” stavlja u kontekst već čuvenog „razapinjanja” Srbije i Srba. Ukazuje na to da se srpskom teniskom šampionu gotovo zamera njegova intolerancija na gluten i da se kod dvoje Đokovića (Novaka i njegove supruge) kritikuje upravo ono što se slavi kod svih ostalih parova: krajnja briga o sopstvenoj ličnosti i o svom okruženju.
Mada se Patrik Beson, kako sam priznaje, uredno vakcinisao protiv virusa korona, to mu ne smeta da brani Novakov stav da to ne uradi. Svedoci smo da drugi nisu bili tako tolerantni, ne samo u Australiji nego uopšte. Svi još pamtimo žučne verbalne okršaje vakcinisanih i nevakcinisanih na društvenim mrežama. Da li njegov tolerantan stav takve iritira?

– Kada čovek ima svoje mišljenje ne treba da okleva pred reakcijama jednih ili drugih, ma kakve bile te reakcije. Nikada se nisam obazirao na to šta drugi misle o onome šta ja mislim, u suprotnom bih prestao da mislim – odgovara.
Kroz Novakov slučaj, Beson ukazuje na brojne apsurde, pa i one vezane za ekologiju: na ovoj pregrejanoj planeti, zimi cvokoćemo od hladnoće. Pogotovo nam ove zime pregrejanost planete neće nimalo pomoći.
– U ideologijama uvek postoji neka moda: u devetnaestom veku vladala je moda osvajanja nacionalnih nezavisnosti, u dvadesetom smo imali marksizam i antimarksizam. Ekologija je nova ideologija u modi. Da li će ekologija spasti planetu? Nadam se, mada nisam u to siguran – kaže Beson.
Mada je knjiga „Đoković: odbijam” satkana od eseja, od kojih je svaki adekvatno naslovljen, ona predstavlja i zaokruženu celinu, jer prati Đokovića od detinjstva do danas, obuhvatajući sve ključne momente njegove karijere. Ali pišući o „bed boju nežnog srca”, kako naziva Đokovića, dok njegove glavne rivale Federera i Nadala deklariše kao „dva hladna mezimca”, Beson diskretno provlači i podatke o sebi, poput onih da ne voli da igra tenis ili da u restoran uvek dolazi 20 minuta ranije kao Đoković na teren. Ima tu još dosta detalja, rečenih sasvim uzgred. Pisac uvek piše o sebi?
– Naravno, pisac uvek piše o sebi, računajući i ono kada piše o drugima – potvrđuje.
U eseju „Pravoslavac” Beson tvrdi da je Srbija nesumnjivo u nekoj vezi sa Isusom, često razapinjana na krst. Najveća patnja nalazi se na istoku. Optimista gleda prema Njujorku, a melanholik prema Moskvi, kaže. Nema sumnje da je svestan da je ovde zavredio simpatije mnogih zbog svog stava prema Srbiji, ali da upravo zbog tog istog stava mnoge i nervira. Na sve to on kaže:
– Zainteresovao sam se za istoriju srpskog naroda i mogao sam da primetim da mu patnje nikada nisu nedostajale. Mislio sam da bi Đoković, sa svojim talentom za igru i političkom inteligencijom, mogao izbeći to prokletstvo. E pa, nije mogao.
Izvor: Politika
