Stokholm 6. oktobar 2022. godine – Nobelova nagrada za književnost dodijeljena francuskoj književnici Ani Erno.
Priču o laureatu ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost najsvrsishodnije je započeti gornjim podnaslovom, odnosno suvim dnevničkim zapisom, jer je ovogodišnja nagrada dodijeljena za dnevničke zapise. Dnevnički zapisi su koncept savremenog svijeta. Konstantno se favorizuju u smislu podizanja relevantnosti onoga ko ih objavljuje. Konferencije za štampu, izjave portparola političkih partija, svakodnevni nastupi glasnogovornika velikih svjetskih sila nijesu ništa drugo do dnevnički zapisi. Književni dnevnički zapisi imaju istu ulogu. Trude se da naglase intimnu posvećenost pisca problemima s kojima se savremeni svijet suočava dok on o njima dubokoumno razmišlja.
Švedska kraljevska akademija nauka u obrazloženju nagrade navodi da se Ani Enro „u autobiografskim knjigama bavi ličnim sećanjima i socijalnom nejednakošću“. Njen prevodilac na srpski jezik kaže da je nagrada stigla za „Konstantni dnevnik pisanja“. Poslije poljskog književnika Vitolda Gombroviča koji je zadivio književni svijet svojim „Dnevnikom“ pisanim od 1953. do 1966. godine (kod nas ga izdala „Prosveta“ u tri toma na gotovo 1000 stranica) možemo konstatovati da su se dnevnici namnožili kao književni rod.
I nagrade su se počele sve češće dodjeljivati raznim dnevničkim zapisima. Gombrovičev „Dnevnik“ je preskočen. Možda je krivac sam Gombrovič, a možda je u pitanju i nešto drugo. To drugo nam potvrđuje da živimo u vremenu bolesnog egocentrizma i egzibicionizma. Potreba za konstantnim izlaganjem sebe i svojih razmišljanja dovela je do velikih poremećaja na svim nivoima od lično unutrašnjih do opštedruštvenih. Na globalnom nivou pola vijeka dominira arhitektura Evroatlantskog poretka. Amerika i Evropa sa dominionima prezrivo se odnose prema svemu što se oko njih zbiva. Svakodnevno nas raznoraznim dnevničkim zapisima obavještavaju o svom elitizmu. Tjeraju nas ne samo da se oduševljavamo njihovim dostignućima već i da ih prihvatimo za svoje ideale. Slično njima i neki književnici nas konstanto izlažu svojim intimnim razmišljanjima o vremenu provedenom sa samim sobom, svojim najbližima ili onim udaljenim, napaćenim, socijalno ugroženim osobama i ranjivim grupama.
Gombrovičev „Dnevnik“ je nastao kao plod izgnanstva. Početak drugog svjetskog rata ga je zatekao na drugom kontinentu. Jedno kratkotrajno putovanje iz Poljske u Argentinu rat je pretvorio u egzil dug četvrt vijeka. Gombrovičev dnevnik je život u novom životu ali ne i život izvan starog života s kojim Gombrovič nikada nije pokidao veze. Gombrovičev „Dnevnik“ je jedno vrijeme bio zabranjen u Poljskoj. Iako se Gombrovič nije vratio u rodnu zemlju njegov „Dnevnik“ je dokaz mnogo jačeg povratka od fizičkog povratka autora.
Za Ani Erno prve vijesti govore da je posve različita od Mišela Uelbeka velikog francuskog književnika koji već duže vremena figurira kao kandidat za Nobelovu nagradu. Ako to upoređenje predstavlja vrednosno književno ishodište Ani Enro, dužni smo podsjetiti se na Mišela Uelbeka i reći kakav je on književnik. Mišel Uelbek je svojim romanima silovito prisutan u francuskom društvu i kao očevidac i kao doušnik kako njegovih devijacija tako i najtananijih individualno romantičnih titraja. Koliko god mu zamjerali na vulgarnostima, skarednostima, perverznim detaljima i ispoljavanju raznih fobija djelo Mišela Uelbeka oslikava ne samo francusko društvo već savremeno društvo uopšte i njegovu budućnost u stvarnosnom svijetlu i kontekstu.
Ako se Ani Erno svojim konstantnim dnevničkim zapisima sklonila od očiglednosti francuskog društva u sopstvenu intimu onda je sasvim logično da bude nagrađena od onih čiji je institucionalni kredo bijeg pod sopstveno stakleno zvono. Izbjeći sirovu suštinu događaja i nadmoćno posmatrati ono što se okolo dešava je standard i mjerilo naše civilizacije.
S bezbjedne distance posmatrati događaje čiji si uzročnik, samodopadno ih tumačiti i nadmoćno posmatrati, luksuz je kojeg se ne žele odreći zapadne elita uprkos katastrofama koje se po svijetu šire. Velika književnost Vitolda Gombroviča za svoje posleratne dnevničke zapise nije dobila Nobelovu nagradu. Ani Erno je dobila nagradu za svoje dnevniče zapise. Između njihovih djela nije razlika u umijeću pisanja jer Gombrovič je bio nesporni majstor pisane riječi. Razlika je najvjerovatnije u slici svijeta koji se ogledao u njihovim dnevnicima. Ukoliko se Nobelova nagrada za književnost ne dodjeljuje samo piscu već i jeziku i kulturi jednog naroda, u ovom slučaju francuskog, treba primijetiti da je Mišel Uelbek sunarodnik Eni Arno veliki romansijer. Nobelovu nagradu su ukrasili romansijeri. Sliku svijeta u Uelbekovim romanima Zapad ne voli. Ako je Ani Erno, kao što pišu, sušta suprotnost Uelbeku sasvim je prirodno da je Zapad dao prednost pomodno rasprostranjenim dnevničkim zapisima kojima se i sam služi, a ne romanesknim strukturama poput Uelbekovih, koje Zapad ilustruju mimo onoga kakvim nam se predstavlja.
Ranko Rajković
