Pjeva Laza Kostić, pjeva „ludi Laza“, a zapravo jedan od najučenijih ljudi svoga vremena; pjeva, dakle, Kostić:
Srce moje, srce kivno,
Ubio te živi grom!
Što se ne daš meni živu
Razabrati u pletivu
Među javom i međ snom.
Srce kivno − kivan Laza. Misli pjesnik kako bi umom mogao dokučiti sva znanja, dosegnuti tajnu dnevnog tkanja i noćnog bdenja, ali ne dopušta ono čedo magnovenja, što ga ljudi katkad nazivaju srcem, a pjesnici još bolje osjećaju kao srce „ludo“, srce „samohrano“. Šta je srce – no siroče!
Samo da ne čuju za moju jeres dragi profesori, što su u ovoj Lazinoj pjesmi brže nego konji Ahilejevi uočili onu staru tkalju, Penelopu. Onda nas podučili, kako je pjesma programska. Nu kakav „program“ profesori!? Ja sam prvo pomislio da to Laza ljubavne kriptograme Lenki šalje.
Lenka kivna u svom notesu bilježila: „Da li je srce slobodno gospodinu Lazi?“. Potom dodaje i sama, taman kao ludo čedo magnovenja: „G. Laza mi je pisao. Kako sam srećna čitav dan. Kaže: ʼRazdaljina razbistri srce i um, ja Vas volim više nego ikad, a ne smem da Vas volim. Upili ste mi se u pogled, srce, mozak, a ja se trudim da Vas istisnem odatle. Zato sam i pobegao od vasʼ“. Bježi Lazo – srce živo
Milorad Durutović
Izvor: Fejsbuk
