U 14. nedjelju po Duhovima, liturgiju u Crkvi Sv. Đorđa pod Goricom je služio paroh o. Gojko Perović.
Govoreći o Jevanđelju koje priča o braku carevoga sina, gdje Gospod Carstvo nebesko poredi sa svadbom na carskom dvoru, podsjetio je na starozavjetna i novozavjetna poređenja:
- Nije ovo ni prvi ni jedini put da Gospod jedinstvo Božje sa ljudima poredi baš sa svadbom. Još u Starom zavjetu, u jednoj od najljepših knjiga biblijskih koja se zove Pjesma nad pjesmama, upravo je odnos Boga i ljudske duše, to neprestano traganje duše za Bogom i iščekivanje susreta sa Božjom blizinom opisano kao odnos buduće nevjeste, koju simbolizuje ljudska duša, i ženika, mladoženje koji je simbol samoga Gospoda. Ta starozavjetna slika se prenosi i na novozavjetni tekst, jer je očigledno da je u izrailjskoj tradiciji, svadba kao i kod nas, a mi smo, naročito ovdje u Crnoj Gori, baštinici te izrailjske tradicije: svadba najsvečaniji mogući događaj na zemlji.
Zatim je govorio o tradiciji svadbe u Crnoj Gori, koja je i u doba najveće siromaštine bila vrijeme najvećeg veselja i najveće raskoši.
- Često nije bilo da se najede porodica domaćih kako treba, ali kad se svadba pripremala i oglašavala, onda se ona sirotinja pretvarala vrlo lako u jednu carsku povorku, punu barjaktara, nekakvih perjanika, nekakvih vojvoda, i svi su dobijali neponovljivu čast, i dobro se gledalo kome se daje kakva titula. To je bilo nešto između jake vojne formacije i nekakve svečane carske povorke – poredio je slikovito o. Gojko.
Napominje da smo svi znali ko su ti ljudi, ali kada je počinjala svadba, sve je dobijalo taj carski izgled.
Kad nas neko poziva na svadbu, ukidaju se naše privatne sebične potrebe, i mi dobijamo pozivom ulogu svečara čiji je cilj da mladoj i mladoženji učini sve da im bude lijepo, napominje podgorički paroh u svojoj besjedi:
- Dobro znate kad se neko prejede na svadbi, ili napije, ili kaže neku neumjesnu riječ prijateljima ili kumovima, to se pamti kao neljudski gest, jer si mislio na sebe, a ne na svečanost gdje si dobio ulogu, u slici Carstva Nebeskog.
Mi smo pozvani da služimo drugome na svadbi, i tu se najmanje misli „đe ću ja, a šta pripada meni“, podsjeća o. Gojko:
- Kao što se galaksije zaigraju kroz kosmos, tako obični, ubogi ljudi, sirotinja postaju svečari i svatovi i sve dobija izgled Carstva Nebeskog.
Gospod sam potiče iz takve tradicije, pa poredi svadbu sa Carstvom, i zato je tako težak izgovor ovih koji kažu da ne mogu doći na svadbu, porazan i težak i grešan:
- Onaj se izgovori odlaskom u polje, onaj u trgovinu. To je jedno, a drugo – kad si već došao na svadbu, koliko god da si jadan i nemoćan, a možda si i pozajmio pare da dođeš, moraš doći kao najradosniji, najsvečaniji, da ta kuća koja sprema svadbu da vidi da si došao da doneseš svoju sreću.
Onaj koga domaćin opominje što je nepristojno obučen na svadbi, već je privučen Gospodom i pozvan, Božjim blagoslovom udostojen da bude tu, trebalo je da se upristoji najbolje što može, da ne bude aljkav na mjestu koje mu svakako ne pripada:
- Niti meni pripada da stojim ovdje i besjedim, niti po nekim zaslugama nam pripada da stojimo na liturgiji, još nam manje pripada da se pričestimo Svetim darovima, po nekim našim predispozicijama.
O. Gojko na kraju napominje da nam to ništa ne pripada ni po čemu, već nam se po ljubavi Božjoj daje.
Izvor: Etos
