Zanemarujući trovačku i nacionalističku propagandu DPS-a koja se posljednjih godina profiliše kao ekstremno anti-crkvena partija, i koja je crkveno obraćanje javnosti krivotvorila u izjavama svojih predstavnika, – treba pročitati pomenuti tekst „Ajmo redom“ . I to redom…

Čitajući posljednje saopštenje Bošnjačke stranke o četnicima i patizanima, pitam se da li su se zabrinuli tekstom oca Gojka „Ajmo redom…“ koji je objavljen na zvaničnom sajtu Mitropolije Crnogorsko- primorske a koji su integralno prenijeli i neki drugi mediji, ili su se bavili reciklažama toga teksta koji je u interpretaciji poslanika DPS i njima bliskih portala iskomadan i krivotvoren?
Jer, koliko shvatam, povod i cilj Perovićevog oglašavanja nije bilo izjašnjavanje Crkve, ni njegovo lično, o tome ko jeste a ko nije antifašista, niti vrednovanje onih tema za koje su kompetentni samo i jedino istoričari i stručnjaci srodnih nauka. Pa kako to nije bio povod ni cilj, tako u tom tekstu nećete naći ni crkveni stav o tim pitanjima. Ono što tamo možete naći jeste uvjerenje autora da je rat između četnika i partizana odavno završen, i da njegovo aktuelizovanje samo opterećuje buduće generacije.
Zanemarujući trovačku i nacionalističku propagandu DPS-a koja se posljednjih godina profiliše kao ekstremno anti-crkvena partija, i koja je crkveno obraćanje javnosti krivotvorila u izjavama svojih predstavnika, – treba pročitati pomenuti tekst „Ajmo redom“ . I to redom…
On se temelji na želji da se Crkva odbrani od neumjesnih napada zašto „čini parastose osuđenom ratnom zločincu“?

U nabrajanju razloga zašto se to čini navedeno je crkveno pravilo da se molitva za pokoj duše može i treba činiti svakoj krštenoj duši, bez obzira na njen pravni i politički status.
Ovom argumentu su dodate nepobitne činjenice pravne i političke prirode. Zašto pravne? Pa zbog toga što se u prigovoru pominje „osuđeni zločinac“. Zašto političke? Pretpostavljam zato što je rat, o čijem je akteru riječ, ipak dio politike, a i zato što zbog tog parastosa Crkvu kritikuju političari.
Dakle, odluke suda iz 1946. g kojima je general Dragoljub Mihailović osuđen, – poništene su. One nijesu poništene na nekom crkvenom sabranju niti ravnogorskom sijelu nego pred relevantnim sudom države i grada u kom je obavljeno prvo suđenje. I to nije tema teologije, revizionizma, kvazi-istorizma nego čisto pravna i sudska stvar koja sve nas, kao ljude i građane prvenstveno obavezuje u našem postupanju i kvalifikovanju tema prošlosti. U pitanju su sudske istance jedne uvažene i međunarodno priznate države, kako to Perović lijepo naglašava – što cijeloj temi daje jedan civilizovani kontekst.
I konačno, – autor se poziva na političke ocjene ratnih savremenika generala Mihailovića iz anti-fašističke koalicije na Zapadu, koji ga (oni a ne Crkva) nesumnjivo doživljavaju kao svoga saborca. Da taj njihov stav nije bila trenutna slučajnost ni prolazno nadahnuće pokazuju svima dostupne objave političara, istoričara i istraživača velikih država zapadne demokratije koji o Mihailoviću ne govore ni kao o okupatorskom saradniku ni kao o ratnom zločincu. Njihova mišljenja (a ne mišljenja crkvenih otaca) navode se kao relevantna upravo da se istakne pitanje nominalnim borcima za zapadne vrijednosti i promoterima NATO politike: zašto temu ravnogorskog pokreta ne rasprave sa nosiocima političke ideologije kojoj teže, a ne sa Crkvom koja samo obavlja svoj duhovni posao i ispunjava molitvenu obavezu prema pokojnicima?
Upravo bi stranka, koja insistira na presudama Haškog suda, kao i na preciznim formulacijama tih presuda, trebala i morala, neizostavno i bez dilema, da uvažava sudske odluke po pitanju ličnosti generala Dragoljuba Mihailovića.
Filip Dragović
