Pred Skopljem je titanski zadatak da pokuša da ubedi Zapad da rešenje koje favorizuje Bugarsku ne otklanja probleme već ih samo odlaže

Više motivisan kritikama i pretnjom gubitka ugleda, a manje grižom savesti što je oktobra 2019. blokirao otvaranje pristupnih pregovora Severnoj Makedoniji i Albaniji, francuski predsednik angažovao se u posredovanju u sporu Skoplja i Sofije.
Emanuel Makron se opasno poigravao uticajem Evropske unije na zapadnom Balkanu, da bi se zajedno sa drugim liderima unije suočio sa ozbiljnim nezadovoljstvom šest zemalja regiona koje su praznih ruku izašle sa junskog samita na kojem je status kandidata prekoredno dodeljen Ukrajini i Moldaviji.
Unija se, složio bi se svako, najviše ogrešila o Republiku Severnu Makedoniju. Na njihovom putu se 2000. isprečio veto Bugarske koja Skoplje uslovljava zahtevima koji duboko zadiru u identitetska pitanja njenog zapadnog suseda, od položaja manjina do jezika. Nemačka i Portugalija nisu uspele da reše spor.
Makedonija još od potpisivanja Prespanskog dogovora juna 2018, kojim je u arhive poslat spor oko imena, ide cik-cak linijom. Smenjuju se naleti optimizma i pesimizma. Posle Makronove blokade, tumačene potrebom da EU prvo odredi pravila proširenja i da ih reformiše, smatralo se da će dolazak vlade Zorana Zaeva otvoriti put ka EU, ali pokazalo se da je stepen bugarskog nacionalizma previsok za kompromis. Nova kofa hladne vode prosuta je na samitu u Briselu.
Pošto je na samitu saslušao albanskog premijera koji je otvoreno govorio o „prevarantskom duhu proširenja”, Makron je shvatio da je njegova i reputacija unije dovedena u pitanje. Dok vrednosti EU vise o koncu, pokrenuo je dugo pripremanu inicijativu da zaštiti svoj ugled.
„Čekali smo predugo”. Pozvao je političare duž čitavog bugarskog spektra da podrže njegov predlog koji bi omogućio ukidanje veta. „To je njihova evropska dužnost”, poručio je francuski predsednik.
Bugarski parlament je posle „istorijske odluke” vladi dao zeleno svetlo da Severnoj Makedoniji omogući početak pristupnih pregovora, ali uz četiri uslova. Prvi je da bugarska manjina bude priznata u Ustavu RSM. Iako Bugarska ne priznaje manjine u svom Ustavu, Sofija se poziva na 90.000 Makedonaca koji su dobili bugarske pasoše, pa Skoplje plaća cenu želje svojih građana da što pre uđu u EU, iako etničkih Bugara nema više od 3.500.
Sledeći uslovi su da nema automatskog bugarskog priznavanja makedonskog jezika, da protokoli koji određuju odnose dve zemlje budu uključeni u pregovarački okvir EU i da Evropska komisija nadgleda sprovođenje sporazuma. Ima zahteva i da se iz makedonskih udžbenika istorije izbace delovi o bugarskom fašizmu tokom Drugog svetskog rata.
Vlada premijera Dimitra Kovačevskog saopštila je da je predlog neprihvatljiv. Nacionalistička opozicija VMRP-DPMNE je na ulice Skoplja izvela demonstrante. Makron je onda dopunio prvobitni predlog, ali je očigledno da je unija naklonjenija svojoj nepoćudnoj članici kako bi izbegla konfliktne situacije kakve ima sa Mađarskom i Poljskom.
Sofija predlog ocenjuje kao „izuzetno dobar”. Kritičari u Skoplju kažu da i novi predlog sadrži sve bugarske zahteve i da toleriše bugarski revizionizam. Traže se čvrste garancije da Sofija neće diktirati neke nove uslove, ali tih garancija nema, pa je makedonski identitet ugrožen ukoliko jezik, istorijske, obrazovne i kulturne karakteristike budu deo pregovaračkog okvira.
Proruski nacionalisti i levica, ali i nevladine organizacije koje su za evrointegracije, takođe su protiv. Peticiju za „ne” potpisalo je 850 intelektualaca među njima i Nikola Dimitrov, koji je 2017. u svojstvu šefa diplomatije potpisao sporazum sa Bugarskom.
Uprkos tome, rizikujući mnogo, premijer Kovačevski je reterirao i saopštio da su u kompromisni projekat ugrađene primedbe Skoplja i da on predstavlja „solidnu osnovu za izgradnju stava”.
Odabir stava je dramatično sužen: „da” ili „ne”. Skoplje je postavljeno pred ucenjivačku dilemu: ili da prihvati „bugarizovanu” varijantu ili da je odbije. Omča oko vrata. Stvorena je veštačka dilema. „Ne” francuskom predlogu tumačiće se kao „ne” EU, što je neprihvatljivo jer se „ne” odnosi samo na bugarske zahteve i uslovljavanja.
Premijer Kovačevski se ne snalazi. Njegove ocene da je francuski predlog „odličan” su providne i neprihvaćene, a on je nespreman da objasni zašto mora da ga prihvati. Pritom katastrofalno komunicira sa gnevnom javnošću koja odbija identitetske ustupke i ne veruje Bugarima. Kompromis sa Grčkom oko imena se nije isplatio, a sada se traže novi slični ustupci.
Pošto nije imala hrabrost da sama donese odluku, izjašnjavanje je prebačeno za Sobranje u kojem ima neophodnu prostu većinu od 61 poslanika. Za drugu rundu glasanja će biti neophodna dvotrećinska većina, ali ko zna šta će biti naredne godine.
Severna Makedonija jeste u neravnopravnom položaju u poređenju sa drugim zemljama koje su ušle u EU, ali ponižavajući evropski predlog će biti prihvaćen. Vlada je, kao i umorna javnost, svesna da je EU kinji, a Amerika pritiska, pa se prihvatanje predloga tumači kao jedini način potvrde evropskog opredeljenja. Problemi su rešeni na kraći rok. Dugoročno, samo je pitanje kada će nacionalne frustracije eksplodirati.
Velika farsa oko Severne Makedonije učinila je da čitav zapadni Balkan može da se osvedoči o neiskrenosti unije, koroziji njenih temeljnih vrednosti i haotičnu i neprincipijelnu zloupotrebu instrumenta veta od strane Bugarske koja se postavlja kao kadija makedonske budućnosti.
Nije fer? Možda ne, možda da, ali tako svet funkcioniše. Pred Skopljem je titanski zadatak da pokuša da ubedi Zapad da rešenje koje favorizuje Bugarsku ne otklanja probleme već ih samo odlaže. Ali, Makron svoje panevropske ambicije želi da ostvari sada. Evropljanima je forma mnogo važnija od suštine.
Vlasti u Makedoniji bi morale da postupe časno i da javnosti saopšte šta se nudi kako bi čitavo društvo – uz učešće stručnjaka, vlasti i opozicije – razmislilo da li u ponuđenom francuskom okviru ima prilika da se korak po korak realizuju strateški ciljevi ili ostaje blokada. U suprotnom, Makedonija će ostati gnevna, bez rešenja.
Izvor: Politika (Boško Jakšić)
