Piše: Milovan Urvan
Godine 1847, na Cetinju, Petar II Petrović Njegoš uputio je pismo Osman-paši Skopljaku, tadašnjem osmanskom upravitelju, u kojem je izrekao misli koje su i danas važne za razumijevanje njegovog odnosa prema Bošnjacima, muslimanima i Osmanskom carstvu.
Njegoš piše:
„Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo. Ja znam ti ćeš reći kada ovo moje pismo vidiš: ‘Šta ovaj čovjek koješta piše i snijeva?’ Ali se nadam da će naši potomci, kad bilo da bilo, dati dostojnu cijenu otačastva ljubnima mislima i pismu vladičinu, na kojega se danas viče sa svake strane kako na bijelu vranu.“
Ove Njegoševe riječi teško je pomiriti sa pokušajima da se njegovo mišljenje predstavi kao jednostavna mržnja prema muslimanima ili Bošnjacima. U ovom pismu nalazimo jasno izraženu razliku između čovjeka i političke vlasti koju on predstavlja.
Njegoš Osman-pašu ne odbacuje zbog njegovog muslimanskog imena, vjere ili bošnjačkog porijekla. On mu se obraća kao bratu i prijatelju onda kada u njemu prepoznaje čovjeka bliskog po porijeklu i pripadnosti široj zajednici. Sukob nastaje onda kada Osman-paša nastupa kao predstavnik osmanske vlasti, odnosno kao politički protivnik Crne Gore i onoga što Njegoš naziva „našim plemenom i imenom“. Zato ovo pismo nije dokaz islamofobije.
Vuk Bačanović: Vojislav pred komisijom, Njegoš na optuženičkoj klupi, Osmanlije u počasnoj loži
Islamofobija bi podrazumijevala neprijateljstvo prema čovjeku zato što je musliman. A Njegoš ovdje upravo razdvaja vjersku pripadnost od političke uloge i otvoreno iskazuje bratski odnos prema čovjeku kojeg naziva Bošnjakom. On ne traži od Osman-paše da promijeni vjeru da bi mu bio brat, niti njegovo porijeklo smatra preprekom za prijateljstvo.
Naravno, to ne znači da Njegoš nije imao oštre stavove prema Osmanskom carstvu, niti da u njegovim djelima nema stihova i predstava koje se danas mogu kritički analizirati. Ali istorijski pošten pristup zahtijeva da se ne miješaju kritika jedne imperijalne vlasti, otpor njenoj politici i mržnja prema čitavoj vjerskoj ili etničkoj zajednici.
Posebno je značajno što Njegoš svoju poruku upućuje Osman-paši, čovjeku koji je na visokom položaju u osmanskoj državnoj hijerarhiji. On mu, u suštini, poručuje: kao čovjek i brat, blizak si mi; kao predstavnik vlasti koja je u sukobu sa mojim narodom, politički si mi protivnik.
Ovakav stav ne treba idealizovati niti iz njega izvlačiti zaključke koje sam tekst ne može da dokaže, ali ga svakako treba uzeti u obzir kada se govori o Njegoševom odnosu prema muslimanima i Bošnjacima njegovog vremena.
Istorija nije crno-bijela, a Njegoš nije ličnost koju je moguće svesti na jednu rečenicu, jedan stih ili jedan politički sud. Njegovo pismo Osman-paši pokazuje da je mogao istovremeno biti žestok protivnik Osmanskog carstva i čovjek koji u Bošnjaku muslimanske vjere prepoznaje brata i prijatelja.
