U nedelju, 30. januara 2022. godine, u Carigradu je sa posebnom svečanošću proslavljen praznik Tri jerarha i pokrovitelja prosvete. Carigradski patrijarh je u svojoj prazničnoj besjedi podvukao vezu vaspitanja nacije sa slavnim ličnostima tri jerarha i velika bogoslova, koji su u svom licu spojili klasično obrazovanje sa hrišćanskim iskustvom i teološkom mudrošću, stvarajući osnov naše duše i identiteta.

U svojoj besjedi patrijarh je dalje istakao:
„Od velikih otaca učimo koliko je posao vaspitanja, zahtjevan za učitelja i učenika. Ovo je posebno aktuelno danas, kada sveobuhvatni pedagoški humanizam gleda na obrazovno usmjeravanje i disciplinu kao na ukidanje slobode i prepreku za sreću djece. Dominiraju riječi samoostvarenje, autonomija, sopstvo, individualna prava, uspjeh, zadovoljenje potreba i slično, dok izostaju odgovornost, obaveza, dužnost, opšte dobro, solidarnost.
Vrijedna tradicija i dostignuća čovječanstva se poljuljani. Obrazovanje kao da nije zainteresovano za razvoj duhovne prirode čovjekove, ne okreće ga ka presudnim i bitnim stvarima j ljudskom životu. U današnjoj sredini omladina nije zaštićena od savremenih izazova, niti je adekvatno pripremljena da na vrijeme preuzme odgovornost za borbu za život, za odbranu slobode, za zaštitu stvaralaštva, za očuvanje tradicije i sopstvene ličnosti.
Naši stari preci su mudro isticali da osnovna svrha vaspitanja nije da omogući mladima da steknu ono što žele, već da žele ono što treba, a ono što treba je dobro.
Tri jerarha su propovjednici prosvećene slobode kao izbora dobra i činjenja dobra. Očigledno je da masima „radim ono što želim“ nije istinska sloboda, već znak duhovnog i egzistencijalnog propadanja.
Svete mošti Tri jerarha čuvaju se i časno im se poklanjamo u ovom svetom Patrijaršijskom hramu, koji ispunjavaju svojom neizrecivom blagodaću i veličanstvenim mirisom Vaskrsenja i Raja, spasavajući kroz Liturgiju Crkvu od sekularizacije, upućujući narod Božiji na „grad koji dolazi“.
(…)
Mi nismo političari, ekonomisti ili sociolozi. Crkva se ne bavi politikom u užem smislu. Ali njeno svjedočenje, njen doprinos zaštiti slobode i pravde, njena borba za mir i solidarnost i zaštita tvorevine doprinose humanizaciji političkog života.
Očigledno, nema „kraja politike“ i borbe za bolji svijet. Stoga je Crkva pozvana da u svakom trenutku artikuliše sopstveno čovjekoljubivo svjedočanstvo, da promoviše hrišćansku dužnu marljivost, moralnu i društvenu odgovornost ekonomskih činilaca i potrebu da se u tome kombinuje efikasnost sa socijalnom pravdom.
Ne može se govoriti o napretku kada se falsifikuje ljudskost i ugrožava društvena kohezija i integritet tvorevine. „Napredak u nauci, demokratizaciji i ekonomskom razvoju mora da ide ruku pod ruku sa poštovanjem duhovnih vrijednosti.“
Izvor: Etos
