Nu poslušaj, dragi pobratime,
Ili brate, preljubazno ime!
Ere ću ti istinu kazati,
No zapazi, nećeš se kajati
Što su davno rekli i kazali
Mudri ljudi, koji su poznali:
Da u Turske i u ljute zmije
Hrišćanskoga prijatelja nije,
Ni razuma bistra u pjanice,
Ni u laži tvrde uzdanice;
Ni vjernoga druga u strašivca,
Ni poštena čojka u svadljivca;
Ne uzdaj se, brate, u lakomca,
Odstupiće i od Boga tvorca,
Od zakona i od svoje vjere,
Neće pazit oca ni matere,
Otačastva, roda, ni plemena,
Jer ne ljubi časti ni poštenja;
Nako blago, da se obogati,
I zato će svakoga prodati!
Ovo velim samo za lakomca,
Za lakomca, ljuckoga trgovca,
Koji ljubi blago preko mjere,
A prodaje vjeru u nevjere,
Vjeru dragu otačastva svoga,
Najposlije i sebe istoga!
Sveti Petar Cetinjski iz Poslanice Crnogorcima i Brđanima (1826)
Pak ostaje taka izdajica
Kako tužna, lakoma lisica,
Kad na mamu bude prevarena
I u lomna gvožđa uhvaćena;
Da se trže, sama sebe glođe,
Dokle lovac iznenada dođe,
Pa je drvljem i kamenjem tuče,
Najposlije i kožu joj svuče.
Svakome se tako dogodilo,
Kome opšte dobro nije milo,
I koji će biti izdajica,
Da ga božja sakruši desnica!
A ti, brate, zdrav i vesel budi,
Za potrebu nemoj žalit trudi!
Slušaj mudre, a malo besjedi
I hrišćanskim putem sebe vodi.
Koji mlogo zbori bez razloga,
Kajaće se od govora svoga;
Kad što rečeš i kad riječ daješ,
Pazi dobro, da se ne pokaješ:
Sramota je sada riječ reći,
Obećati, pa se pokajati;
Konop veže konje i volove,
A poštena riječ vitezove.
Drži slogu, a moli se Bogu,
Ljubi dobro i dragu slobodu;
Dobro, rekoh, a ne samovoljstvo,
Ni laživo kleto licemjerstvo;
Pazi ovo moje govorenje,
Biće tebi radost i poštenje,
A u tuđe poštenje ne tiči,
No se raduj, veseli i diči,
I kad vidiš poštena glavara,
Vojevodu, suđu, al’ serdara,
Dobra čjka, al’ razumna kneza,
U narodujunaka viteza,
Ili častna, mudra sveštenika,
Što je dobro, to je opšta dika.
U narodu što je od potrebe:
Poštovati starije od sebe,
Mudre ljude, prave savjetnike
I vojnike, hrabre načelnike.
Ako hoćeš biti mnogoljetan,
A na ovaj svijet puno-srećan:
A ti poštuj drage roditelje
I duhovne oce, učitelje,
Da blagoslov od Boga polučiš.
A i vječno blaženstvo dobiješ;
Da nam Bog da svijem pravoslavnim,
Ja iz svega moga srca želim.
U hilebna i lukava druga
Stoji nemir, svako zlo i tuga.
A špijuna i vjerolomnika,
Hrišćanskoga roda izdajnika,
Koji svađa braću iz podmukla.
Njega hrđa i nesreća tukla
I božja ga porazila ruka,
Ka’no kleta Brankovića Vuka!
Bježi od tih, ka’ od zmije ljute,
Na zlo kakvo da te ne napute.
Ni to, brate, dobar junak nije,
Koji braću i zemljake bije
I zameće kavgu u družinu
I u rodnu svoju pokrajinu;
No se onaj junak može zvati,
Koji j’ kadar hrabrost pokazati
Put zlotvora, kad zove svakoga,
Slava diže vojnika hrabroga.
Koje dobar junak od iskona
Za obranu vjere i zakona
I slobode mile nam i drage
Otačastva, đe žno nam se grade,
I taki sejunak neka fali,
Faliće ga svako i ostali;
Od junaštva ima ime pravo,
Dobi sabljom na polje krvavo,
Ka žno Miloš koji ubi cara
I u bojujoš mloge pohara:
Š njim Kosančić Ivan i Toplica,
Ti s Milošem bjehu obojica.
Te Murata ubi i pogazi
Na Kosovu đe se i sad pazi,
Sagrađen je stupac kameniti
Za vječiti spomen vjekoviti.
Al’ je ono glasovita dika
Slavenskoga roda i jezika
Zmaj Skender-beg turski pobjeditelj
I svojega roda sadržitelj,
Koji dobi prebijelu Kroju
I ostalu banovinu svoju;
Kome Turci zlatom okivaše,
I pri sebi na prsi nosiše,
Da bi stekli Đurove krjeposti;
I od bojne slave to je bio,
Čim se bješe Đuro oglasio;
Glasiće se vjerno bez prestanka,
Jer ne bješe takvoga junaka,
Niti gaje porodila majka,
Nit će mislim, do suđena danka.
Sad evo ti Janko vojevoda,
Koji bješe brana i sloboda
Ungarskoga kraljevstva i krune,
Što mu i sad daju fale pune;
I što bjehu vitezi ostali,
Koje narod vas hrišćanski fali:
Ka’no Relju i Kraljića Marka,
Za njim vazda i danas Bugarka
U crno se vidi obučena,
A u srce preljuto mučena.
Al’je tužno svijeh prebrojiti
I u jednu pjesmu sadružiti,
Je bi pjesma mlogo duga bila,
Pjevačima te bi dosadila;
No sve, pobre, što sam besjedio:
Nit’ sam plaka – nit’ se veselio;
Tek ću kazat zlo i jade moje
Sve koje su nama od nesloge,
Sveti Petar Cetinjski: Iz poslanice Bokokotorskom sveštenstvu (1808)
Od lakomstva, zlobe i zavisti;
O, plačite, kako ija isti!
Meni ne bi munje ni strijele
Tako moje srce raznijele,
Ka no kad mi dođe na pameti,
Što učini Branković prokleti!
A da bi se to ime, ne bilo,
Iz našega roda istražilo,
To je isto moja želja živa:
Da se niko Vukom ne naziva;
Vuk izdade Srbe na Kosovu,
Zaboravi milost Isusovu;
Tako slavu i vječno blaženstvo –
Tasta svoga slavnoga Lazara
I slavnoga srpskog gospodara,
Niti koga žali, niti pazi,
Svaku ljubav on pod noge zgazi:
Su dvanaest hiljada konjika
Sve po izbor silna oklopnika,
U Turakah dvoriti pobježe,
Stoga Srbin u ropstvo ulježe;
Pa Lazara Turci posjekoše,
A potoci suzah protekoše,
Po sva mjesta đe su gođ hrišćani,
Crnom krvcom svuđe smiješani;
Jadnoj srpskoj majci niz obraze,
Koju i sad nevjernici gaze!
Tu serdari, bani i vojvode,
Što izbranih bjehu iz slobode,
I što bjehu ostali vojnici,
Pogiboše u boj svikolici;
I što bjehu crkve i oltari,
Sad mečitijesu i munari;
Što li bojne kule i dvorovi,
Slavni Prizren i drugi gradovi,
To su sada tamnice studene
Za nesrećne Srbe napravljene!
I od toga nesrećnoga dana
I do danas evo bez prestana
Turci Srbe bičem udaraju,
Ispod nogu plešu i haraju;
I evo ti, brate, rane gore,
Kad ih more, ovako ih kore:
„Ovo su vam od nesloge plate,
Što dobiste, neka i sad znate“!
Je li, brate, rane žestočije,
No strijela srce kad probije?
A ni ona nije tako jaka,
Da razbije srca u junaka,
Ni ostala nikakva rabota,
Kao taki ukor i sramota:
Evo kako Brankoviću Vuče
Teški jaram na Srbe navuče;
Srbe Turci gaze pod kopita,
Rad njegovog prokletoga lita,
Te ga svako i kune i psuje,
Bože! vječna muka neka mu je!!
