Piše: Stevan Perović
Srbija je mnogo puta u svojoj istoriji bila prinuđena da odgovara na pitanja koja su joj postavljali drugi. Dvadeset petog oktobra jedno pitanje postaviće sama sebi: želi li da ostane zarobljena u politici koja se hrani strahom, podjelama i prošlošću ili je spremna da svoju budućnost povjeri generaciji koja nema razloga da se plaši slobode?
Odgovor neće biti zapisan samo u izbornim rezultatima. Vidjeće se u tome da li će mladi vjerovati da u svojoj zemlji mogu ostati, raditi i zasnovati porodicu. Vidjeće se u snazi institucija, slobodi javne riječi, odnosu prema susjedima i spremnosti države da pripada Evropi ne samo geografski, već i svojim vrijednostima.
Zato 25. oktobar neće biti običan izborni dan. Biće to jedan od najvažnijih datuma u modernoj istoriji Srbije.
Ne zato što će se odlučivati samo ko će upravljati državom u narednih nekoliko godina, već zato što će se birati između dva suštinski različita pogleda na Srbiju. Jedan je vidi kao modernu, demokratsku i evropsku državu u kojoj institucije pripadaju građanima. Drugi želi da je zadrži u krugu nacionalističke politike, vještački proizvedenih sukoba i tajkunskih interesa.
Srbija je, međutim, mnogo veća od svake vlasti, partije i političkog lidera. Njena vrijednost ne stanuje u kabinetima, već u ljudima koji su svojim znanjem, talentom i karakterom prevazišli granice zemlje i epohe u kojoj su živjeli.
To je Srbija Novaka Đokovića, Dejana Bodiroge, Nemanje Vidića, Milice Mandić i brojnih drugih sportista koji su pokazali da se najveće pobjede ne ostvaruju galamom, već radom, disciplinom i vjerom u sebe.
To je zemlja koja s ponosom čuva nasljeđe Nikole Tesle, Mihajla Pupina i Milutina Milankovića, ljudi čije su ideje mijenjale čovječanstvo. U njenu kulturnu i književnu tradiciju duboko su upisana djela Ive Andrića, Miloša Crnjanskog, Desanke Maksimović i mnogih drugih stvaralaca koji pripadaju i širem jugoslovenskom i evropskom kulturnom prostoru.
To je i zemlja hiljada ljekara, profesora, inženjera, umjetnika, naučnika, poljoprivrednika, radnika i običnih, vrijednih ljudi čija imena možda neće završiti u enciklopedijama, ali na čijem radu počiva čitavo društvo.
Zemlja koja je čovječanstvu dala toliko znanja, talenta i veličine ne smije pristati na malu politiku.
Ona zaslužuje vlast koja će biti dostojna najboljeg u njenom narodu. Zaslužuje državu u kojoj mladi neće razmišljati samo o tome kako da odu, već će vjerovati da u njoj mogu da rade, stvaraju, zasnuju porodicu i ostvare svoje snove. Zaslužuje društvo u kojem se uspjeh mjeri znanjem, radom i poštenjem, a ne političkom pripadnošću, poslušnošću ili blizinom centrima moći.
Zato 25. oktobra izbor neće biti samo između različitih kandidata, partija i izbornih lista. Biće to izbor između mladosti i nove energije, s jedne strane, i nacionalističke politike praćene tajkunskim šemama nalik onima koje su zarobile institucije i društva u autoritarnim sistemima, s druge.
Biće to izbor između društva jednakih šansi i sistema privilegovanih pojedinaca. Između institucija koje služe građanima i institucija koje štite moćnike. Između države u kojoj se vlast mijenja demokratskom voljom naroda i države u kojoj se od jedne vlasti pokušava napraviti trajno i nedodirljivo stanje.
Nacionalizam je na ovim prostorima prečesto služio kao dimna zavjesa iza koje su se skrivali korupcija, lični interesi i bogaćenje privilegovanih. Dok se građanima govori o neprijateljima, izdajnicima i istorijskim podjelama, stvaraju se poslovni krugovi i tajkunske strukture nalik onima u Rusiji, koje državu posmatraju kao privatni posjed, a javne resurse kao plijen.
Patriotizam nije zatvaranje zemlje pred svijetom. Patriotizam nije održavanje vlasti proizvodnjom straha. Patriotizam znači izgraditi državu iz koje mladi ne odlaze, u kojoj penzioneri žive dostojanstveno, poljoprivrednici mogu da žive od svoga rada, a zakon jednako važi za svakoga.
Pravi patriota ne plaši svoj narod budućnošću. On ga za budućnost priprema.
Srpski narod bio je i uvijek će biti najveći prijatelj Crne Gore. Naše veze nijesu proizvod dnevne politike niti su nastale odlukom bilo koje vlade. One su stvarane vjekovima, kroz porodice, zajedničku istoriju, kulturu, vjeru, prijateljstva i ljudske sudbine. Ne postoji politička odluka koja te veze može izbrisati, kao što ne postoji pojedinac koji ih može prisvojiti i proglasiti svojim vlasništvom.
Politika je ta koja je često činila da odnosi naših država ne budu onakvi kakvi bi prirodno morali biti: bliski, prijateljski i bratski. Previše puta su političke elite koristile emocije građana kako bi stvarale sukobe tamo gdje je moralo biti razumijevanja. Previše puta su se bratstvo i zajednička istorija koristili kao političko oružje, umjesto kao temelj međusobnog poštovanja.
Ali prolazile su vlasti, ideologije i politički sukobi, a bliskost naših naroda je opstajala.
Jer teško je bratu bez brata.
Srbija, kao stariji brat Crne Gore, može mnogo toga da nauči, ali i da bude primjer. Crna Gora treba da je ohrabri i podrži na putu prema Evropskoj uniji. Taj put ne znači odricanje Srbije od sebe, svoje tradicije, istorije ili nacionalnog identiteta. Naprotiv, evropska Srbija može biti još snažnija, sigurnija i uspješnija Srbija.
Srbija je uvijek bila i biće sastavni dio Evrope. Ona joj pripada svojom geografijom, istorijom, kulturom, naukom i ljudima. Njeni velikani nijesu samo dio srpske istorije. Oni su ugrađeni u kulturnu i naučnu istoriju čitavog evropskog kontinenta.
Zbog toga Srbiju ne treba gurati na marginu Evrope niti je uvjeravati da joj je prirodno mjesto izvan evropske porodice. Srbiji je mjesto za evropskim stolom, kao ravnopravnoj, demokratskoj i poštovanoj državi. Bez stabilne, demokratske i evropske Srbije ni Balkan ne može biti potpuno stabilan, a ni Evropa potpuno snažna, sigurna i cjelovita.
Crna Gora ne treba da likuje nad problemima Srbije niti da joj drži lekcije. Treba da joj pruži ruku, podijeli svoja iskustva iz procesa evropskih integracija i pokaže da uspjeh jedne države nije poraz druge. Napredak Srbije bio bi dobra vijest za Crnu Goru, kao što bi članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji trebalo da bude podsticaj i ohrabrenje Srbiji.
Naša budućnost ne mora biti takmičenje u tome ko će prvi stići. Ona može biti zajednički put prema prostoru mira, slobode, ekonomskog razvoja i sigurnosti za sve naše građane.
Zato su izbori zakazani za 25. oktobar tačka na kojoj će se određivati budući pravac Srbije. Toga dana neće se glasati samo o prethodnim godinama. Glasaće se o decenijama koje dolaze.
Srbija je pokazala da ima mladost, energiju, znanje i hrabrost. Njeni mladi ljudi pokazali su da nijesu ravnodušni, da umiju da misle svojom glavom i da su spremni da se bore za društvo u kojem će njihovo znanje, rad i dostojanstvo nešto značiti. Pokazali su da patriotizam može imati nasmijano lice, čiste ruke i pogled usmjeren prema budućnosti.
Upravo zbog svoje hrabrosti mogu očekivati pobjedu.
Ne zato što će im neko pobjedu pokloniti, već zato što su je zaslužili istrajnošću. Ne zato što je protivnik slab, već zato što je njihova ideja snažnija od straha. Ne zato što iza njih stoje tajkuni i centri moći, već zato što iza njih stoje građani koji žele normalnu, uređenu i pravednu državu.
Iza te pobjede neće stajati ni strah, ni mržnja, ni osveta. Stajaće čisto srce, vjera u bolje sjutra i odlučnost jedne generacije da joj budućnost više ne određuju oni koji su potrošili njenu prošlost.
Stajaće roditelji koji žele da njihova djeca ostanu u Srbiji. Stajaće studenti koji vjeruju da diploma mora vrijediti više od partijske knjižice. Stajaće radnici koji žele da žive od svoga rada, poljoprivrednici koji traže poštovanje, penzioneri koji zaslužuju mirnu starost i svi oni građani koji znaju da Srbija može bolje.
Stajaće Srbija koja se ne boji Evrope, ne okreće leđa svojim prijateljima i ne pristaje da bude ničiji plijen. Srbija koja svoje susjede ne posmatra kao neprijatelje, već kao partnere. Srbija koja će svoju veličinu pokazivati snagom svojih institucija, uspjehom svoje ekonomije, obrazovanjem svoje djece i kvalitetom života svojih građana.
Najveće pobjede nijesu one u kojima je neko poražen. Najveće pobjede su one poslije kojih čitavo društvo dobije priliku da bude bolje.
Zato 25. oktobar može postati mnogo više od datuma izbora. Može postati dan kada je Srbija izabrala nadu umjesto straha, budućnost umjesto povratka u stare podjele i slobodne institucije umjesto vlasti privilegovanih pojedinaca.
Može postati dan kada su mladost i nova energija dokazale da nijedna vlast nije jača od građana i da nijedan sistem nije vječan kada ljudi prestanu da ga se plaše.
Jer 25. oktobra neće se birati samo vlast.
Biraće se put.
Biraće se budućnost.
Biraće se kakva Srbija želi da bude.
