Piše: Vuk Bačanović
Crna Gora je, izgleda, konačno dospjela do faze u kojoj se jezičko pitanje više ne rješava lingvistički nego uredbom: ako je ime jezika proizvelo previše istorijskih i političkih neprijatnosti, onda je najrazumnije privremeno suspendovati ime, do okončanja postupka za utvrđivanje njegovog konačnog privremenog statusa.
Mora se priznati da je to rješenje gotovo savršeno.
Jer ako je naziv jezika na kojem su nastala djela Njegoša, Marka Miljanova i kralja Nikole, kao i crnogorske novine, školski udžbenici, zakoni, proglasi, pisma, molbe, žalbe, presude, pjesme, zakletve i kletve, u međuvremenu postao istorijski neprikladan, politički nepodesan i uopšte nepristojno opterećen značenjem, onda je možda sasvim prikladno da se, sada još i na inicijativu Hrvatske, konačno pronađe naziv koji neće značiti ama baš ništa.
Privremeni jezik. To je ime dostojno epohe.
Nema etničkog sadržaja. Nema istorijske pretenzije. Nema neprijatnih rukopisa po arhivima. Nema opasnosti da negdje iz 1907. iskoči školska svjedodžba i pokvari savremeni seminar o identitetskoj održivosti. Nema potrebe da se objašnjava zašto se ono što je nekada bilo prirodan pridjev sada mora tretirati kao arheološka eksplozivna naprava.
Privremeni jezik je čist. Njegova najveća prednost je upravo odsustvo prošlosti. Može se početi od ponedjeljka.
Na primjer:
Član 1. Službeni jezik Crne Gore jeste Privremeni jezik.
Član 2. Privremeni jezik je u privremenoj upotrebi do donošenja trajnog privremenog rješenja.
Član 3. U slučaju terminoloških poteškoća može se privremeno koristiti hrvatski, osim ako se utvrdi da je određena riječ previše slična srpskoj, kada se predmet upućuje nadležnoj komisiji.
Član 4. Komisija iz člana 3. obrazuje potkomisiju za utvrđivanje da li riječ „komisija“ ima prihvatljivo porijeklo.
Time bi Crna Gora konačno dobila ono što joj je čitav jedan vijek nedostajalo: jezik koji se može prilagođavati geopolitičkim okolnostima bez nepotrebnog prepravljanja korica udžbenika.
Ako se odnosi sa Zagrebom poboljšaju, Privremeni jezik može biti privremeno hrvatski.
Ako se poprave sa Beogradom, može se ustanoviti da privremeno nalikuje na srpski.
Ako dođe delegacija iz Brisela, biće evropski.
Uostalom, već sama riječ privremeni odražava jednu specifičnu crnogorsku naviku: obećava da će se nešto jednom riješiti, ali se izričito ne navodi kada, kako ni u čijem mandatu.
Najljepše je što Privremeni jezik savršeno rješava problem književne baštine koja se isto tako može proglasiti – privremenom.
Njegoš više ne bi morao biti ni srpski ni crnogorski pisac. Bio bi privremeni pisac na jeziku u postupku preimenovanja.
Marko Miljanov pisao bi na predprivremenom jeziku. Kralj Nikola na ranoprivremenom. Dokumenti iz XIX vijeka mogli bi se označiti formulacijom:
„Jezik: istorijski naziv poznat redakciji.“
A tamo gdje baš piše ono što se danas ne želi čitati, mogla bi stajati fusnota:
„Terminologija autora nije usklađena sa naknadnim osjećanjima izdavača.“
I zato evropska mogućnost da se, dok se ne pripremi sva dokumentacija na crnogorskom, privremeno posluži hrvatskim, u sebi nosi brutalan sudar sa ponižavajućom stvarnošću. Kao da je birokratija, sasvim slučajno i bez ikakve namjere da bude duhovita, pronašla savršeno ime za crnogorsku jezičku politiku dovoljno fleksibilno da se, bukvalno, svake četiri godine može uskladiti sa spoljnopolitičkim prioritetima
Međutim, priča se tako samo vraća na svoje ishodište. Adnan Čirgić, jedan od ljudi koji su učestvovali u standardizaciji crnogorskog jezika, doktorirao je upravo u Hrvatskoj, na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a potom bio i član Komisije za standardizaciju; uz njega su u izradi Gramatike crnogorskoga jezika učestvovali i hrvatski lingvisti Ivo Pranjković i Josip Silić. Moglo bi se, dakle, reći da je Hrvatska Crnoj Gori najprije pomogla da dobije normirani crnogorski, a sada joj, sasvim prijateljski, pomaže da ga privremeno ne koristi.
Ostaje samo da profesor Čirgić, kao čovjek koji je učestvovao u standardizaciji jezika, bude imenovan za predsjednika Državne komisije za njegovo privremeno odlaganje. Komisija bi poslije šest mjeseci utvrdila da se crnogorski jezik nesumnjivo govori u Crnoj Gori, ali da ga trenutno nema na raspolaganju. Zapisnik bi, razumije se, bio sastavljen na hrvatskom, preveden na crnogorski, a zatim stavljen van snage jer se u međuvremenu više ne bi pouzdano znalo na kojem je jeziku pravno važeći.
A onda bi se jednog jutra pred Ministarstvom prosvjete, nauke i inovacija pojavio čovjek sa fasciklom i rekao da je donio konačnu verziju jezika. Službenik bi otvorio prvu stranicu, problijedio i pozvao nadređenog:
„Šefe, imamo problem.“
„Kakav?“
„Ovo je napisano na srpskom, a on nije privremen.“
Fascikla bi potom bila zavedena pod oznakom „jezički incident“, a donosiocu bi bila izrečena privremena mjera zabrane raspolaganja jezikom do okončanja postupka utvrđivanja njegovog privremenog identiteta.
