Piše: Vuk Bačanović
Bošnjački i srpski političari, intelektualci i vjerski lideri dejtonskog protektorata imaju ne tako neobičan dar da geopolitiku svode na maskenbal u provincijskoj izolaciji u kojoj stvaraju privid da širom svijeta imaju snažne prijatelje i „zaštitnike“ vijekovima svog ugroženog naroda. Jedni se fotografišu sa izraelskim zastavama dok Netanjahuova vlast stanovništvo Gaze izlaže masovnom ubijanju, gladi i sistematskom razaranju osnovnih uslova života; drugi su kralju Saudijske Arabije pisali da mu Alah podari pobjedu dok je Salmanova monarhija godinama bombardovanjem i blokadom vršila biološko istrebljivanje i izgladnjivanje stanovništva Jemena. A onda se obje podaničke garniture vrate kući da sluđenoj populaciji objasne kako upravo one predstavljaju posljednji bedem civilizacije na Balkanu.
Kako bismo razumjeli suštinu ovog standardno jeftinog igrokaza, valja podsjetiti na stari intervju Amija Ajalona, bivšeg direktora Šin Beta i komandanta izraelske mornarice. Razgovor je vodio Čarli Rouz 8. avgusta 2012. Ajalon je tada predstavljao novi regionalni poredak poslije Arapskog proljeća. Njegova ideja bila je stvaranje koalicije sunitskih država, među kojima navodi Tursku, Egipat, Jordan i Saudijsku Arabiju, koja bi zajedno s međunarodnim poretkom predvođenim Sjedinjenim Državama obuzdavala Iran. Još 2011. Ajalon je iznosio mišljenje da bi Turska mogla poslužiti kao model regionalne demokratije i strateška protivteža Iranu.
Dakle, za ljude koji prate situaciju na Bliskom istoku, nije se radilo ni o kakvoj zavjeri, već o transparentnom strateškom konceptu. Štaviše, Ajalon je smatrao da upravo rješavanje palestinskog pitanja mora otvoriti vrata takvoj koaliciji. Ali njegova osnovna geopolitička intuicija nije bila usamljena. Brukings je već 2014. pisao o preklapanju izraelskih i saudijskih interesa prema Iranu, a tadašnji izraelski ministar odbrane Moše Jalon 2015. otvoreno je govorio o „sunitskom kampu“, uključujući Saudijsku Arabiju, Egipat, Jordan, Ujedinjene arapske emirate i druge države, čiji se interesi približavaju izraelskim zbog opasnosti od širenja iranske moći. Izraelski ministar Juval Štajnic 2017. čak je javno potvrdio postojanje dijelom tajnih kontakata sa Saudijskom Arabijom.
Brukings, uticajni vašingtonski politički institut, već je 2014. pisao o preklapanju izraelskih i saudijskih interesa naspram Irana. Moše Jalon, nekadašnji načelnik Generalštaba izraelske vojske, a tada ministar odbrane Izraela, 2015. otvoreno je govorio o „sunitskoj koaliciji“, u koju je ubrajao Saudijsku Arabiju, Egipat, Jordan, UAE, Kuvajt, Bahrein i druge države, naglašavajući preklapanje njihovih zajedničkih interesa sa izraelskim pred narastajućim iranskim uticajem.
Vuk Bačanović: „Klaće opet“ – anatomija balkanskog samoispunjujućeg proročanstva
Juval Štajnic, dugogodišnji član Netanjahuovog Likuda i tadašnji izraelski ministar energetike, koji je ranije vodio i resor strateških poslova, 2017. otišao je korak dalje i javno potvrdio da Izrael održava dijelom tajne kontakte sa Saudijskom Arabijom upravo na podlozi zajedničke zabrinutosti zbog Irana. Zato ni najnoviji odbrambeni pakt Turske, Saudijske Arabije i Pakistana, potpisan u Meki u avgustu 2026. i zasnovan na principu da se napad na jednu članicu smatra napadom na sve, nije nikakav preokret u odnosima sunitskih zemalja, nego predstavlja novu fazu mnogo dužeg regionalnog pregrupisavanja oko Irana, bezbjednosti Zaliva i američkog sistema savezništava.
I tu politička stvarnost dejtonskog protektorata postane toliko apsurdna da vlastiti propagandisti više ne uspijevaju da je nadmaše.
Milorad Dodik danas Izrael ne predstavlja samo kao prijateljsku zemlju nego kao uzor i strateškog partnera Republike Srpske. U tekstu „Opstanak se ne prepušta drugima“ Iran povezuje s ratnom pomoći bošnjačkoj strani devedesetih, Hezbolahom i Hamasom, a Republiku Srpsku i Izrael opisuje kao zajednice suočene s istim ideološkim neprijateljem. Još 8. oktobra 2023. izjavio je da Republika Srpska „u potpunosti podržava“ Izrael, dok je Palata Republike osvijetljena bojama izraelske zastave. U martu 2025. sastao se s Benjaminom Netanjahuom i ponovio podršku Izraelu.
Željka Cvijanović je u martu 2026. u Vašingtonu razgovarala s Bnaj Britom, članovima Američko-jevrejskog komiteta i drugim jevrejskim organizacijama, naglašavajući prijateljstvo Republike Srpske i Izraela. Samo istog dana, 4. marta, uputila je pisma solidarnosti Saudijskoj Arabiji, Bahreinu, Kataru, UAE i Kuvajtu zbog iranskih napada. U maju je u Vašingtonu prisustvovala proslavi Dana nezavisnosti Izraela na poziv izraelskog ambasadora. Te veze danas se pokušavaju prevesti i u saradnju u bezbjednosti, sajber-tehnologiji, policiji i privredi.
Sarajevo, s druge strane, iako oficijelno zgroženo bombardovanjem i izgladnjivanjem Gaze, ispoljava sebi svojstvenu dejtonsku hipokriziju: isti geopolitički aranžman, čim prođe kroz njegovu retoričku carinu, sa druge strane izlazi kao moralna superiornost.
Kada je Saudijska Arabija 26. marta 2015. započela bombardovanje Jemena, grupa bošnjačkih profesora i islamskih intelektualaca, Džemaludin Latić, Safvet Halilović, Šefik Kurdić i Izet Terzić, u sačuvanom tekstu pisma kralju Salmanu operaciju „Oluja odlučnosti“ opisala je kao akciju koja je „vratila islamskom ummetu dostojanstvo“ i molila Boga da kralju podari pomoć u toj operaciji.
prebaci mi ovo u ćirilicu:
Identično je postupio i Mustafa Cerić, bivši reis IZ BiH i uticajni bošnjački intelektualac i teolog: saudijska državna agencija SPA 14. aprila 2015. objavila je njegovo pismo podrške Salmanovoj politici prema Jemenu, kao i sličnu poruku istaknutog teologa i hafiza Bilala Dervišića.
Godinu kasnije grupa bošnjačkih teologa i profesora, među njima ponovo Latić, Halilović, Kurdić, Halil Mehtić, Fuad Sedić i drugi, povodom hutijskog projektila prema Saudijskoj Arabiji čestitala je saudijskim oružanim snagama „na čelu sa kraljem Selmanom i Vladom“. Islamska zajednica BiH i u septembru 2026. službeno je osudila hutijske napade na Saudijsku Arabiju, uz poziv na prekid rata i pregovore. Istog 22. septembra, na marginama Generalne skupštine UN-a, Elmedin Konaković je sa saudijskim državnim ministrom za vanjske poslove Adelom bin Ahmedom el Džubeirom razgovarao o jačanju političke, ekonomske i čak vojno-industrijske saradnje, zahvalio Rijadu na „dugogodišnjoj političkoj i materijalnoj podršci“ BiH i upoznao ga sa veličanjem Ratka Mladića u Srbiji. Tako je i moralna osuda srpskog odnosa prema ratnim zločinima uredno dostavljena na adresu monarhije čiji je jemenski dosije Mladića odavno neslavno nadmašio.
Zapravo, zahvaljujući od Konakovića obavještenoj monarhiji Jemen je odavno prestao biti samo geografska odrednica, već i jedno od najužasnijih mjesta na planeti. UNDP je procijenio da je rat do kraja 2021. odnio oko 377.000 života: približno 154.000 ljudi stradalo je neposredno u borbama i nasilju, a još 223.000, gotovo 60 posto ukupnog broja, umrlo je od gladi, bolesti, nedostatka čiste vode i urušenog zdravstvenog sistema.
Najstrašniji broj tek slijedi: čak 259.000 mrtvih, dakle gotovo 70 posto svih ratom prouzrokovanih pogibija, bila su djeca mlađa od pet godina. Do avgusta 2018. OHCHR je dokumentovao 6.592 ubijenih i 10.470 ranjenih civila, pri čemu su vazdušni udari koalicije predvođene Saudijskom Arabijom uzrokovali većinu verifikovanih civilnih žrtava; među metama i mjestima udara bili su domovi, pijace, škole, bolnice, svadbe i vozila puna djece.
Sve to, naravno, nije posljedica samostalnih saudijskih operacija. Već 25. marta 2015. Barak Obama je saudijskom ratu obezbijedio ono što se u jeziku velikih sila zove podrška: obavještajne podatke, logistiku i zajedničko planiranje; zatim su stigli dopunjavanje aviona gorivom u letu, transferi oružja i vojni savjetnici, dakle uredno administriran paket pomoći zahvaljujući kojem se razaranje jedne zemlje moglo voditi kao tehnički korektan saveznički posao.
Islamska zajednica BiH, kao ni bošnjački teolozi i intelektualci o kojima je riječ, Izrael, razumije se, ne podržavaju. Gdje bi oni, po vlastitim uzvišenim svjetonazorima, stali uz režim čije postupke opisuju kao monstruozne? Ali geopolitika, srećom, ne zahtijeva tako neprijatnu formalnost kao što je neposredna podrška: sasvim je dovoljno da se godinama podržava saudijska politika prema Hutima i Iranu, pa da se na kraju, urednim putem i bez ijedne izraelske zastave u kancelariji, završi na istoj strani regionalnog računa koji su izraelski bezbjednosni krugovi javno ispostavljali još početkom prethodne decenije.
Ni samozvani domaći „borci protiv radikalnog islama“ iz Republike Srpske ne kreću se, međutim, naročito različitim pravcem. U istom su geopolitičkom vozu sa Saudijskom Arabijom, monarhijom koja je decenijama trošila ogromna sredstva na izvoz vlastite selefijske ortodoksije širom svijeta, a danas je jedan od ključnih američkih bezbjednosnih partnera i dio istog antiiranskog regionalnog rasporeda u kojem se njeni interesi uredno preklapaju s izraelskim.
Tako na kraju ispada da domaći zaštitnici hrišćanske Evrope od „radikalnog islama“, poslije nekoliko prigodnih govora o borbi za biološki opstanak, sjedaju u isti vagon s državom čija je vjerska politika decenijama pomagala upravo širenju onog ideološkog miljea protiv kojeg se navodno bore.
Pred izbore se, naravno, ova skromna zavisnost privremeno ukida savjetima unajmljenih propagandnih stručnjaka. Tada se bira između „Građanske. Zemlje ljiljana“, „Samo SDA“ s jedne, te „Uvijek uz narod, uvijek uz Srpsku“ s druge strane, pa građanin može steći utisak da se pred njim upravo odlučuje sudbina civilizacija, a ne raspored osoblja po kancelarijama jednog veoma skučenog poretka.
Čim se kutije zatvore, međutim, ispostavi se da su i čuvari „zemlje ljiljana“ i čuvari „Srpske“ podjednako uredno ugrađeni u iste američko-izraelske balkanske mreže moći, da zaštitnike traže na istim adresama i da se njihova velika istorijska kretanja u prvim dekadama 21. vijeka odvijaju u granicama istog zatvorskog dvorišta.
Vuk Bačanović: Od Praljka do Mahmuljina – ko sve ima pravo da Mandiću drži lekcije
Tu prestaje svaka lokalna priča o „našim“ i „njihovim“ prijateljima. Ostaje samo staro pitanje koliko je tuđa civilna žrtva politički podnošljiva kada bombu baca saveznik, i koliko se lako geopolitika prodaje kao jeftini moralizam kada se račun dostavlja nekome drugom.
A u ovom slučaju se račun za te velike geopolitičke aranžmane ne dostavlja ni sarajevskim profesorima, ni dosadnoj banjalučkoj birokratiji, odnosno cijelom nizu ovlaštenih tumača nacionalnog interesa na društvenim mrežama. Adresa na koju stižu je sasvim druga. U Jemenu su ga primali ljudi pod bombama, blokadom i namjerno proizvedenom glađu; u Gazi ga danas primaju oni od čijih je domova ostao broj u statistici ruševina, u prostoru u kojem je više od osamdeset posto objekata oštećeno ili uništeno, a unezvjerena siročad, čije obraze na spavanju grizu štakori, plaču za komadićem hljeba.
Na kraju se mrtvi sa oboda svijeta samo različito knjiže: neprijateljski zločinac proizvodi žrtve, saveznik proizvodi „kolateralne posljedice“; prvi ubija djecu, drugi izvršava „stratešku nužnost“. Savjest se potom uskladi s važećom spoljnom politikom, predmet dobije pečat nacionalnog interesa i arhivira se.
A kada jednog dana neki budući istoričar te registre otvori, možda će se pokazati da najveća sramota nije bila u tome što su „veliki“ ubijali male – jer to je globalni tiranski manir – već u našim istinski malima, nikad manjima, koji su tim „velikima“, podanički besramno, prali okrvavljene male noževe.
