Odsustvo lične odgovornosti, patološka partijska odanost, podsticanje primitivnih političkih strasti, korupcija, izražene kriminalne tendencije i još neki faktori doveli su do ustanovljavanja fenomena zloupotrebe moći
Sve političke borbe imaju dva vida, prvi koji se dešava između društvenih grupa organizovanih kao partije – stranke radi dolaska na vlast ili vršenja uticaja na vlast i drugi koji se dešava između onih koji vrše vlast i svih ostalih, bez obzira sa kojih pozicija nastupaju.
Vršenje vlasti na neki način „dozvoljava“ da oni koji to rade imaju mogućnost da realizuju svoje namjere na „štetu“ onih koji ne vrše vlast, ali nerijetko na štetu i ostalih koji participiraju u životu zajednice.
Crna Gora je godinama bila klasični dokaz formulacije „vlast korumpira, apsolutna vlast apsolutno korumpira“ jer je vršenje vlasti ionako konstantno iskušenje za onu vrstu ljudi koji nijesu dovršeni i odani ustrojstvu države na častan način.
Kako mi pripadamo društvima gdje su „dobra na raspolaganju bila manja od realnih potreba koje je trebalo podmiriti“ oni koji su dugo bili na vlasti su ciljno zloupotrebljavali svoja ovlašćenja pokušavajući da izvuku maksimum lične koristi.
Zanemarujući zakonitost u vršenju javne službe u konkretnim stvarima i prema cjelokupnom društvu, potvrđivali su i staru definiciju da „nema čovjeka na ovom svijetu koji, kada je u mogućnosti da čini sve bez kontrole, ne bi žrtvovao pravdu svojim strastima“.
Odsustvo lične odgovornosti, patološka partijska odanost, podsticanje primitivnih političkih strasti, korupcija, izražene kriminalne tendencije i još neki faktori doveli su do ustanovljavanja fenomena zloupotrebe moći.
Takav ambijent je stvarao iskrivljenu sliku društvenih vrijednosti i pojedinca koji ne preza da uradi sve kako bi sebi i društvenoj grupi-partiji kojoj pripada i koja vrši vlast, ugodio i ostvario korist, bez obzira na drastično kršenje pravnih normi i pravde.
Posledica je poznata, u rasponu od hapšenja bivših čelnih ljudi policije i ukupno sektora bezbjednosti, najodgovornijih ljudi pravosuđa i drugih državnih institucija do međunarodne potvrde o vodećim organizovanim kriminalnim strukturama u Evropi i šire, koje potiču ili đeluju sa naše teritorije.
Jednostavno rečeno, Crna Gora bi slobodno mogla postati predmet izučavanja viktimologije kao neobičan primjer države – žrtve od strane sopstvenih političkih elita i neodgovornih pojedinaca u njima.
Nekadašnja predsjednica Vrhovnog suda Medenica čak prijeti da će jednog dana progovoriti o potpisivanju mjera tajnog nadžora koje je radila i kao tužilac. Ako je možda potpisala i za kasnije brutalno likvidiranog Duška Jovanovića, za novinara Petra Komnenića i ko zna koga još, bilo bi korektno da upozna javnost sa tim.
Ili te mjere tajnog nadzora nijesu nigdje evidentirane već su bile produkt nekontrolisane moći od strane pojedinaca iz bivših službi bezbjednosti i tadašnjeg režima.
I kada smo pomislili da to ružno vrijeme polako nestaje, da Crna Gora postavlja temelje jednog drugačijeg načina funkcionisanja, ministar pravde Crne Gore Milović najavljuje navodnu zloupotrebu moći, nikog drugog do šefa specijalnog policijskog tima Šukovića.
Najavljuje dokaze o njegovoj navodnoj umiješanosti u određene zakulisne radnje, a sve u odnosu na opet navodnu privrženost-odanost jednoj partiji koja je vršila vlast u prethodnom periodu i njenom lideru.
Najavljuje potencijalnu zloupotrebu moći rukovodioca posebne policijske jedinice, koja je do nedavno imala visok javni rejting u javnosti zbog svoje profesionalnosti ili je barem ličilo na to.
U odnosu na ono što je iskusila Crna Gora sa dugogodišnjim ponašanjem nekadašnje vlasti koja je obilovala zloupotrebom moći ne postoji mogućnost da ministar pravde može riječima nekog ubijediti da povjeruje u izuzetnost njegovih navoda.
Rešenje je u jednostavnom predočavanju dokaza i stvaranju uslova za sprovođenje postupka po tom osnovu, bez mnogo medijske pompe i nuđenja ostavke, jer bi se u suprotnom i njegove optužbe mogle shvatiti kao zloupotreba moći.
Ratko Kontić
Izvor: Dan
