Piše: Milovan Urvan
Tradicionalne institucije, kakve reprezentuju univerziteti, akademije nauka, ministarstva, sudstvo, tužilaštvo, zdravstvo, državni mediji i sl., u našem vremenu jedva da imaju ikakav socijalni i progresivni značaj. Oformljene da, između ostalog, kreiraju društveni moral, zdravlje, obrazovanje i javni ukus svi ti autoriteti su popadali kao s kruške, ali ne lomeći noge u našim (post)tranzicijama. Padali su, naime, na udobne dušeke konformizma koji su platili na dva načina: jedni svojim šutnjom o svemu za šta bi inače bili pozvani da se oglase, a drugi služeći pokorno svojim (pesudo)ideološkim šefovima.
Sve za šta su, inače, bili obrazovani, kvalifikovani i pozvani da rade ostalo je još da izdiše u kabinetima, kancelarijama i učionicama. Tamo još umisle da su nekome ili nečemu bitni. Jesu, možda, studentima dok ne polože ispit, ili svojim podređenim službenicima dok ovi ne prime platu. Ovisno o autoritetu i vrsti institucije.
Svoj suštinski gubitak tradicionalni autoriteti državne provenijencije nijesu prepoznali, a sasvim se lijepo može svesti u nekolike riječi: izgubili su povjerenje građana. Nu, kako se povjerenje gubi!? To se može objasniti jednom analogijom. Nedavni nesrećni i katastrofalni pad nadstrašnice na novosadskoj autobuskoj stanici pokazao je kako se urušava povjerenje u državu i njene organe. Čovjek može očekivati svakovrsne katastrofe i nesreće ali ne i pad nadstrašnice na objektu takve i sl. vrste, jer elementarna pretpostavka jeste da državni sistem funkcioniše bar u pogledu obezbjeđivanja sigurnosti, stabilnosti i funkcionalnosti osnovne infrastrukture.
Dočim, i slijedeći ovu analogiju, možemo evidentirati da je pad krovnih institucija državnog aparata; dakle, onih koje bi, između ostalog – a možda i prije svega – trebalo da jačaju svijest kritičkog mišljenja i otpora, da obezbjeđuju kontinuitet elementarne pravde i javne funkcionalnosti – probio dušeke udobnosti, jer gubitak povjerenja teško se može nadoknaditi. Nu, to je samo jedna strana ogledala. S druge strane, dok se krovne institucije survavaju u niskom letu, možemo posmatrati let svakovrsnih alternativnih autoriteta. Njihova lepeza gravitira od kriminalnih klanova, polunormalnih starleta, medijskih narkomana i šoumena, pa sve do jutjubera, influnesera, „uticajnih profila“ na društvenim mrežama i sl. varijacija iz virtuelnog podnebesja.
Kuda će nas odvoditi propast tradicionalnih institucionalnih i procvat parainstitucionalnih autoriteta!? Tačan odgovor donijeće jedino budućnost. Možda je vrijeme da na nju utičemo, bar u mjeri u kojoj naši politički radnici i njihovi kolumnisti ne izlaze iz priče o četnicima i partizanima.
