Đaci bogoslovije su pri kraju večernje službe uveliko pojali tropar Vavedenja, u momentu kad sam izlazio iz manastirske crkve. Dočekao me je, za ovo doba godine, neobično topao vazduh i magla koja je čitav taj dan prekrivala Cetinje. Niz zastave, koje iz nekih razloga, još uvijek stoje na manastirskoj ogradi, cijedile su se kapi kiše. Čak i u maglovitoj noći se jasno razaznaje blijedilo na , od višenedjeljnih kiša i povremeno jakih vjetrova, oštećenim zastavama. Nedaleko od ograde stoje dvojica vidno umornih policajaca. Kada biste ih upitali šta uopšte rade ispred manastira, vjerovatno bi vam rekli da su tu da čuvaju zastave. Ako biste ih upitali od koga ih čuvaju, pretpostavljam da bi umjesto odgovora prosto slegli ramenima. Pored njih je policijski kombi, koji je tako upodobljen da se u njemu može prespavati, što ukazuje na to da će njih dvojica tu ostati sve dok im u ranim jutarnjim časovima ne stigne smjena. Izgleda da su zastave najugroženije iza ponoći, u sitnim satima, kada se temperatura spusti ispod nule…
Kiša polako prestaje da pada i odlučujem da prošetam kroz puste ulice i pločnike grada, na kojima primijećijem pse lutalice i tek ponekog prolaznika. Grad je već neko vrijeme okićen novogodišnjim, svijetlećim ukrasima. Njihova kičasta i neobično jaka svjetlost u noćnom periodu skriva ljepotu zgrade dvorca kralja Nikole, baš kao i kuće u kojoj se nekada nalazilo srpsko poslanstvo, a koja se nalazi preko puta dvorca. Dvije mlade Cetinjanke ne djele moj ukus i mišljenje, pa se oduševljeno slikavaju ispred dvorca, trudeći se da što više ukrasa bude obuhvaćeno u kadru. Nedaleko od njih, ispred Biljarde, u kojoj su prije Drugog svjetskog rata bile prostorije bogoslovije, je neobično zategnuta zastava, na visokom jarbolu. Na samoj biljardi su, takođe , postavljeni svjetlucavi ukrasi.
Dok sam se kretao prema najbližoj prodavnici, vlažni pločnici ispod mene su me vratili nešto više od dvadeset godina unazad, kada sam bio đak bogoslovije i kada je sam trg bio popločavan. Namjesto svjetlucavih sijalica i zastava, jedini ukrasi u tom periodu su bili uveli listovi žuti koje smo osjećali pod našim cipelama, a koji su gradu davali neku posebnu i teško objašnjivu draž. Iako je i tada politika bila svuda prisutna, pa se i onda , s vremena na vrijeme, projavljivala netrpeljivost prema Crkvi i sveštenstvu, sve to Cetinju, ipak, nije mnogo oduzimalo na ljepoti i značaju. Poznavali smo tada i neke ugledne građane – ljekare, profesore, koji su nam, kada bi ih susretali na ulici i prolazima između zgrada, jasno stavljali do znanja da se ne slažu sa incidentima koji su bili upereni protiv Crkve, a kojih je i tada bilo. Danas ostaje samo sjećanje na te divne ljude. Baš kao i ukrasi i zastave, kao najbolje svjedočanstvo vremena u kojem živimo…
Đakon Pavle Lješković
Izvor: Etos
