Osmi roman poznatog francuskog pisca „Anéantir” upravo se prevodi na srpski, a on smatra da bi krajnje dostignuće bilo da više uopšte nema loših momaka

Osmi roman Mišela Uelbeka „Anéantir” (doslovni prevod „Uništiti”), koji je u Francuskoj objavljen početkom januara 2022. godine (izdavač „Flamarion”), upravo se prevodi na srpski i trebalo bi da bude objavljen do Sajma knjiga u izdanju kuće „Booka”. Prevodilac Vladimir D. Janković kaže da naslov ne bi prevodio unapred dok ne završi ceo prevod mada smatra da bi taj infinitiv „uništiti” kod nas trebalo prevesti imperativom „uništi”.
– Ni ovu knjigu, kao ni prethodne, ne čitam unapred nego napredujem prevodeći tako da nemam uvid u celinu. Čini mi se da je veoma zanimljiva i da opet postoji taj spoj nečeg sasvim novog i nečeg odranije poznatog, što je valjda tipično za Uelbekov rad – kaže Janković čijom ljubaznošću ekskluzivno objavljujemo za naše čitaoce prva tri pasusa romana.
Mediji u Francuskoj su, u vreme kada se Uelbekov roman pojavio u knjižarama, izvestili da je glavna tema ovog dela ljubav, ali i smrt uprkos tome što roman počinje kao politički triler. Naravno, Mišel Uelbek opisuje svet u padu, bez nade, mračan i melanholičan, ali u tom svetu ipak postoje trenuci milosti i sreće, pojavljujući se tu i tamo najčešće pod maskom ljubavi. Glavni lik Pol je oženjen, bez dece i godinama ne deli ništa sa svojom ženom osim stana u kome svako od njih ima svoju spavaću sobu i svoj odeljak u frižideru. Ipak, i u tom odnosu koji je praktično sveden na ništa, ljubav će ponovo proklijati… Tu je i lepeza drugih likova kojima se takođe događa ljubav. Uelbek je temu ljubavi pokrenuo još u „Serotoninu”, ali sada u novom romanu na scenu stupa još jedan lik – smrt, o kojoj Uelbek piše bez cinizma, što te stranice čini jednim od najlepših i najdirljivijih u romanu, preneli su mediji.
Naravno, pisac poznat po oštroj kritici francuskog društva i uopšte sveta u kome živimo, ni u ovoj knjizi nije zaobišao ni more drugih tema, karakterističnih za njega, čiji raspon je raznovrstan i bogat: Zeleni, politika, nezaposlenost, Bog, religija, satanizam, islam, samoubistvo, nove tehnologije, Evropa, migranti, kraj kapitalizma, nuklearna energija, starenje Evrope… Njegove opservacije su tečne i nonšalantne dok, slikajući savremeno društvo, ispaljuje uobičajenu tiradu gorčine. Kada se tome doda da roman počinje u izbornoj godini u Francuskoj kampanjom za predsedničke izbore, ne čudi što je interesovanje bilo toliko da je internet piraterija učinila knjigu dostupnom pre zvaničnog izlaska.
Roman je u Francuskoj objavljen u 300.000 primeraka u luksuznom izdanju, čije dimenzije omogućavaju da se knjiga „ugodno drži u rukama”, a čemu je kumovao sam autor, koji u ovom romanu daje knjizi status „spasioca” u trenucima kada je apsolutno neophodno izvući se iz nepodnošljive stvarnosti. „Dok imamo knjigu, dobro je, spaseni smo”, kaže Uelbek, jedan od najprevođenijih i najtiražnijih francuskih pisaca, dobitnik Gonkurove nagrade 2010. za roman „Karta i teritorija”. Odmah nakon francuskog izdanja romana „Anéantir” pojavio se i prevod na italijanski, nemački i grčki, dok se prevod na engleski pojavio tek u drugoj polovini 2022.
Poznato je da ovaj pisac uglavnom ne daje intervjue, što je na jednoj konferenciji na Sorboni objasnio prirodom svog duha koja ga tera na razmišljanje o važnim i zanimljivim stvarima kada se intervju završi, a što smatra nesrećom u životu i to neizlečivom („Pod tim uslovima, bolje je ne davati intervju”, zaključio je), dok je kao drugi razlog naveo to što „novinari često nemaju nivo”. Ipak, povodom izlaska osmog romana dao je intervju za „Mond” u kojem je rekao da „dobru književnost stvaramo s dobrim osećanjima”.
„Nema potrebe da slavite zlo da biste bili dobar pisac. U mojim knjigama, kao i u Andersenovim bajkama, odmah je jasno ko su loši, a ko su dobri momci. I ukoliko u romanu „Anéantir” ima vrlo malo loših momaka, veoma sam srećan zbog toga. Krajnje dostignuće bi bilo da više uopšte nema loših momaka”, rekao je Uelbek u pomenutom intervjuu.
Čak je bio i ironičan na račun sopstvenog uspeha rekavši: „Pišem da bih dobio aplauz. Ne zbog novca, već da bih bio voljen, da bi mi se divili.” Nema sumnje da mu se mnogi dive, ali francuska književna kritika je polarizovana. „Mediapart” nije oduševljen, „Mond” ga favorizuje. Slična situacija je i među čitaocima. Ukoliko želite debatu, samo pomenite njegovo ime u nekom francuskom baru i dobićete je. Svi se, međutim, slažu da je provokativan.
Odlomak iz novog Uelbekovog romana
Ima tih ponedeljaka krajem novembra, ili početkom decembra, naročito ako ste samac, kad vas obuzme osećanje da ste u predvorju smrti. Letnji odmor je odavno zaboravljen, nova godina je još daleko; ništavilo je nesvakidašnje blizu.
U ponedeljak, 23. novembra, Bastijen Dutremon je odlučio da na posao ode metroom. Sišavši na stanici Port de Kliši, obreo se ispred tog natpisa koji mu je prethodnih dana pominjalo nekoliko kolega. Tek je bilo prošlo deset pre podne; na peronu nije bilo nikoga.
Još od dečačkih dana zanimali su ga grafiti u pariskom metrou. Često ih je i fotografisao svojim zastarelim ajfonom – sad je već morala aktuelna biti 23. generacija, on je zastao na jedanaestoj. Fotografije je klasifikovao po stanicama i linijama metroa, tome je isključivo bilo posvećeno mnoštvo foldera u njegovom kompjuteru. Da, ako vam tako odgovara, hobi je to bio, s tim što je njemu draži bio kudikamo blaži izraz, blaži, ali u osnovi i suroviji: ubijanje vremena. Jedan od omiljenih grafita bio mu je upravo taj, ispisan kosim, preciznim slovima, koji je otkrio nasred dugog, belog hodnika na stanici Plas d’Itali, silan i glasan: „Vreme neće proći!”
Prevod: Vladimir D. Janković
Izvor: Gordana Popović/www.politika.rs