Kako su Teslu u nacionalnom smislu težili da prisvoje mnogi evropski i svjetski narodi, tako se činilo i sa njegovim religijskim uvjerenjima. Tesla je proglašavan budistom, ateistom, vanzemaljcem, pa čak i satanistom. Intencija je najčešće bivala senzacionistička ili se prosto radilo o učitavanju.
Piše: Milorad Durutović
Tačno prije tri godine, na Teslin rođendan, objavljeni su prvi primjerci knjige „Ja, Nikola Tesla” (Agape: Beograd). Na izradi knjige Aleksandra Ninković Tašić i ja radili smo nešto više od godinu dana; svakodnevno, bez dana koji nije donio bar jedno važno otkriće o Teslinom životu. Knjiga je, dakle, simbolički objavljena na Teslin rođendan, čega smo Aleksandra i ja naknadno postali svjesni – to nije bio dio našeg plana. Koincidencija!
Od mnoštvo izučavanih aspekata Teslinog života posebno se činilo atraktivno pitanje njegove religioznosti. Kako su Teslu u nacionalnom smislu težili da prisvoje mnogi evropski i svjetski narodi, tako se činilo i sa njegovim religijskim uvjerenjima. Tesla je proglašavan budistom, ateistom, vanzemaljcem, spiritistom, pa čak i satanistom. Intencija je najčešće bivala senzacionistička ili se prosto radilo o učitavanju. Primjer radi, ako Tesla napiše nekoliko afiramtivnih pasusa o budizmu, što je uistinu i činio, neki „naučenjak” zaključi da je i Tesla budista. Doda tome i nešto što je Tesli bilo tako svojstveno, a nalikuje panteizmu. Da, naučnik jeste pisao i o „kosmičkom biću”, ali ako to čitamo s više pažnje, u tome otkrivamo najdublje predstave iz hrišćanstva.
„Uvjeren sam”, piše Tesla (Electrical Experimenter, 1919). „da je cio kosmos objedinjen, kako u materijalnom tako i u duhovnom pogledu. Postoji u vasioni neko jezgro otkuda mi dobijamo svu snagu, sva nadahnuća, ono nas vječno privlači, ja osjećam njegovu moć i vrijednosti koje ono emituje cijeloj vasioni i time je održava u skladu. Ja nijesam prodro u tajnu tog jezgra, ali znam da postoji i kad hoću da mu pridam kakav materijalni atribut, onda mislim da je to svjetlost, a kada pokušavam da ga shvatim duhovno, onda je to ljepota i samilost. Onaj koji nosi tu vjeru u sebi osjeća se snažan, rad mu čini radost, jer se sam osjeća jednim tonom u sveopštoj harmoniji.”
Ako, dakle, Ljepota, Svjetlost i Samilost nijesu Jevanđelje u orahovoj ljusci, ne znam šta bi drugo moglo biti.
Promišljanje o duhovnim, religijskim, temama Nikolu Teslu prati čak i onda kada piše svoje naučne radove. Tako, primjera radi, u studiji „Problem povećanja ljudske energije” (Century Magazine, 1900), Tesla nedvosmisleno tvrdi da porijeklo svoje naučne invencije nalazi u svom ranom djetinjstvu, u eminentno hrišćanskom vaspitanju koje prima od roditelja, pogotovo od oca, a potonjeg srpskog prote Milutina. Evo, uostalom, šta Tesla o tome kaže:
„Godinama sam duboko razmišljao, gubio se u nagađanjima i teorijama, posmatrajući čovjeka kao masu koju pokreće sila, gledajući njegovo neobjašnjivo kretanje u svjetlosti mehaničkog kretanja i primjenjujući jednostavne principe mehanike na analiziranje svega toga dok nijesam došao do ovih zaključaka: shvatajući, najzad, da sam njima učen u najranijem djetinjstvu. Te tri riječi predstavljaju tri osnovna ključa hrišćanstva. Njihovo naučno značenje i svrha sada su mi jasni: hrana za povećanje mase, mir za smanjenje sile usporavanja i rad da se poveća sila koja ubrzava ljudsko kretanje. Ovo su jedina tri moguća rješenja tog velikog problema i imaju jedan cilj, jednu namjenu, a to je da povećaju ljudsku energiju. Kada to uočimo, ne možemo a da se ne zapitamo koliko je duboko mudra i naučna i koliko je neizmjerno praktična hrišćanska religija, i u kakvom izrazitom kontrastu, bar u tom smislu, stoji prema drugim religijama. Ona je nesumnjivo rezultat praktičnog eksperimenta i naučnih posmatranja koja su sprovođena vjekovima, dok su drugi religijski sistemi, izgleda proizvod čisti apstraktnog promišljanja. Rad, neumoran napor, koristan i nagomilan, sa periodima odmora i oporavka u cilju veće efikasnosti, to je noseća i stalno ponavljana zapovijest”.
Takođe, u eseju „Bajka o ćilibaru” Tesla nešto zalazi i u prostor starozavjetnog svijeta, nalazeći da su i stari mudraci dosta znali o elektricitetu. Govori, naime, o tome da je i u drevnoj prošlosti bilo „nekoliko izabranih koji su imali mnogo temeljnije znanje o prirodi one pojave zapažene na ćilibaru. Tako se Mojsije, primjera radi, neosporno služio elektricitetom daleko vještije nego iko u njegovom vremenu. U Bibliji se na jednom mjestu s velikom preciznošću opisuje u stvari mašina u kojoj se elektieicitet stvarao trenjem vazduha o svilene zavjese i gomilao u kutiju konstruisanu kao kondenzator” (Manufactures Record, 1915).
Razumije se, Tesla se rijetko kad sasvim udaljavao od svog naučnog racionalizma. On je religioznost nosio kao svijest o izvoru tajni, bez čega bi se čovjek teško mogao upuštati u izazove velikih otkrića. Kao nekakav slučaj na raspeću.
S jedne strane, kao napomenu uz jedan svoj patent (Notes on Cabanellas, Patent No. 164, 995, c. 1904) zapisuje:
„S vremena na vrijeme u rijetkim intervalima, veliki duh otkrića pohodi zemlju da bi saopštio tajnu koja će unaprijediti čovječanstvo. On odabira najsposobnijeg, najzaslužnijeg i šapće mu tajnu na uvo. Kao bljesak svjetlosti dragocjeno znanje dolazi. Kada uhvati skriveno značenje srećnik vidi magičnu promjenu: pred njegovim zaljubljenim očima jedan je novi svijet, jedva naslućuje sličnost sa starim. To nije prolazna iluzija, prosta igra njegove razigrane mašte ili fantazam od izmaglice koja će se razići. Čuda koja on vidi, mada udaljena u vremenu desiće se. On to zna, nema ni trunke sumnje u njegovom umu, u svakom vlaknu tijela on osjeća – to je Velika ideja”
– što djeluje ponajviše kao neka vrsta naučne epifanije.
S druge strane, Tesla ima trenutke kada slutnju religijske Tajne ostavlja duboko u srcu saznanja.
„Mogu, takođe, da kažem da sam u srcu duboko religiozan, mada ne u ortodoksnom značenju riječi, i da se odajem stalnom zadovoljstvu uvjerenosti da najveće tajne našeg bića tek treba da budu protumačene i da, uprkos svim suprotnim dokazima čula i učenja egzaktnih i suvih nauka, ni sama smrt neće značiti kraj divnim metamorfozama čiji smo svjedoci. Na taj način sam uspio da održim nepokolebljivi mir svijesti, što me čini otpornim na nevolje, kao i da postignem zadovoljstvo i sreću do te mjere da mogu da izvlačim zadovoljenje čak i iz tamnije strane života, iskušenja i patnji življenja”.
U kontekst razumijevanja religijskog iskustva Nikole Tesle mogle bi se navoditi i neke zanimljive epizode iz Teslinih prijateljskih susreta sa Vladikom Nikolajem Velimirovićem, ili pak razmotriti Teslino kumovanje izgradnji crkve posvećene Svetom Savi u američkoj Geri.
