Sve naše zablude (IV dio)
Državu i naciju kao i identitet koji iz njih proističe možemo posmatrati kao zbir politike i kulture. Politiku ili vladavinu državom Crnom Gorom u istorijskom kontekstu sagledavamo kroz djelovanje srednjevjekovnih feudalaca i njihovih oružanih razmirica, preko vladarskih loza, dinanstija, združenih zajednica, političkih lidera koji su u datim vremenskim periodima stolovali u našim današnjim državnim granicama.
Kako da sagledamo i vrednujemo kulturu u Crnoj Gori?
U čemu se ispoljavala moć naše kulture. Na koji način nas je kultura izgradila u naciju i državu? Na ovo pitanje nije teško odgovoriti. Zamajac kulture i prosvećenosti Crnoj Gori su donosili izvanjci. Naši unutrašnji kapaciteti su bili nejaki za značajnije kulturne domete. I danas kada govorimo o kulturi u istorijskoj Crnoj Gori mi se pozivamo na izvanjce. Pozivamo se na praktično djelovanje pristiglih prosvjetitelja i njihove doprinose kulturno-obrazovnim uzdignućima Crne Gore. Doduše pozivamo se i na hroničare, putopisce, istoričare i na sva ona štiva u kojima opisuju kako su vidjeli nas i teritoriju koju naseljavamo. A gledali su nas saosjećajno, sa simpatijama često i sa oduševljenjem na sličan način na koji i mi danas gledamo na nešto novo i pitoreskno.
Međutim nama kao narodu u svom tom šarenilu nedostaje pogled iznutra na kulturu i njene životne sadržaje. Malo je svjedočanstava o kulturi. Izostanak unutrašnjeg pogleda na kulturu kao integrativni faktor čini našu državnost manjkavom. Opredijelili smo se da naciju i državu predstavljamo u naglašeno simboličnoj i formalnoj ravni, takoreći bez kulture, što je loše. Kulturna i ekonomska istorija Crne Gore nije predmet naše pažnje. Izostanak stvaralačkih i kulturnih dostignuća u jednoj zajednici ne može se zakamuflirati iznošenjem mnoštva suvih podataka, istorijskih datuma, ličnih dokumenta, faktografskih zapisa što naši političari, nacionalni istoričari, ubijeđeni patrioti, zanesenjaci i romantičari uporno rade.
Stanje u kom se nalazi crnogorsko društvo prepuno je izazova. Mi na te izazove ni dan danas ne odgovaramo kulturom. Nema unutrašnjih kulturnih pregnuća i djelotvornosti. Razlog je što imamo veoma malo kompetentnih, kreativnih i slobodomislećih ljudi koji bi se suštinski uhvatili u koštac sa izazovima. Naše društvo po inerciji njeguje stajalište da ne treba promišljati aktuelnu stvarnost već slavnu istoriju. Živimo u atmosferi samodovoljnosti i etnocentričnosti. Bitni su nam svoj grb, svoja zastava, ličnosti koje će se klanjati zastavi i držati ruku na srce prilikom izvođenja himne. Smatramo da smo se time odužili državi. Kulturu niti stvaramo niti širimo. Imitiramo je takoreći na simboličnom multikulturalnom nivou.
Ništa čudno. Nijesmo jedini. Po pitanjima istorije i kulture Balkanski narodi su uobraženi i arogantni. Problemi nastaju kada tu vrstu osionosti i samodovoljnosti svojim vaspitno-obrazovnim procesima vlasti Balkanskih država počinju prenositi na mlade generacije. U tom poslu jedan intelektualni i zdravomisleći dio društva je sposoban da pruži otpor, zaustavi te ideološke zlonamjere i razobliči ih. Mi takav dio društva nažalost nemamo. I to je naš glavni problem u kulturi. Iako najmanja među Balkanskim zemljama Crna Gora je u svojim obrazovnim programima najviše desetkovala opšti kulturni nivo. Eliminisala je svjetsku kulturnu baštinu u korist partijskih ideologija i partijskih mediokriteta. Ne smijemo zaboraviti da je politika još prije deset godina iz đačkih udžbenika i lektira izbacila dragulje kako opštecivilizacijske tako i šire nacionalne kulture. Upražnjena mjesta je popunila svojim unutarpartijskim i koalicionim partnerima i aparatdžicima.
Došli smo dotle da u Crnoj Gori na polju kulture ne postoje polemike, debate, nedoumice. Kultura se uglavnom vezuje za partijske naklonosti i novac kojim se otuda finansira. Suštinom kulture u Crnoj Gori se bavi neoprostivo mali broj ljudi. I oni malo po malo uzmiču pred dominantnim stavom da nam kultura mora biti isključivo nacional-patriotska. U društvu vlada pragma da se kultura mora zalagati da očuva veze sa prošlošću kakvom je dežurni istoričari predstavljaju. Interesantno je primijetiti da u Crnogorskoj kulturi nema satire, nema kritike vlasti, nema pobune, nema subverzivnosti, nema autentičnih kulturnih sadržaja koji se dotiču sadašnjosti.
Kulturnjaci kao i političari djeluju pod snažnim uticajem grandomanstva nacionalne istorije. Uopšte uzev čak ni društvo, u svojim euforijama, ne uočava koliko smo precijenili istoriju državnosti Crne Gore. Ukazujemo na primjere. Naspram jednog milenijuma crnogorske državnosti koji smo pompezno proslavili 2016. godine, nalaze se istorijske sirotice, države poput Švajcarske sa nepunih 400 godina državnosti, Italije sa nepunih 300 godina državnosti, Austrije o kojoj se kao državi govori tek u zadnjih 150 godina. Šta bi tek rekla jadna Malta sa nepunih 60 godina svoje državnosti sprema Crne Gore sa 1000 godina državnosti. Mislim da bi Crnoj Gori kao najmanjoj državi na Balkanu bilo korisno da, vulgarno rečeno oduši od istorije i napumpa se sadašnjošću. Lakše bi se moglo disati sa manje istorije a više kulture. Ne bi bilo loše da se po pitanjima državnog trajanja nađemo u društvu sa Švajcarskom, Luksemburgom, Italijom, Austrijom, Maltom …
Milenijum državnosti dovodi u zabludu mlade ljude. Lako upadaju u zamku nacionalne prepotencije, umišljenosti i svađa sa susjedima. Prekoupirani milenijumskom istorijom zaboravljaju na sadašnjost. Ne vide realnost u kojoj im se nalazi država. Ne pitaju se što se dešava sa našom prosvećenošću i našom kulturom? U čemu se ogledaju naši kulturni dometi?
Danas Crnoj Gori više nego ikada prije nedostaje kultura kao dio aktivnih životnih sadržaja i kultura kao integrativni faktor društva. Paradoksalno ali istinito. Kulture nam nedostaje u vremenu kada se više nego ikada spominje multikulturalnost. Kakva je to multikulturalnost s niskim nivoom kulture. Kakva je to državnost neprožeta kreativnim kulturnim i civilizacijskim dostignućima. Zabluda da su komunisti društvena avangarda i ljudi izuzetnog kova prenosila se nekada mladim a sada već ostarelim generacijama predugo vremena. Ne treba je ponavljati. Nije dobro govoriti sadašnjoj mladeži da ljudima rođenim u Crnoj Gori samo porijeklo garantuje izuzetne identitetske crte. Ne treba širiti famu da nam neko te identitetske crte pokušava potrijeti, ukrasti, omalovažiti. Dovoljno se pridržavati onoga čega se pridržava svijet. Čovjek ima vrednost sam po sebi i svojoj kulturi a ne po istoriji naciona iz koga dolazi.
Ranko Rajković
