Litija je opet krenula ulicama drevne Ribnice 1992. godine zahvaljujući trudu Mitropolita Amfilohija i Halita Đečevića.
U Staroj varoši, u podgoričkom naselju Drpe nalazio se srednjevjekovni manastir Sv. Apostola i jevanđeliste Marka koji je osnovao Sveti Sava i prema nekim podacima najvjerovatnije u njega smjestio sjedište novoosnovane Zetske episkopije. Dolaskom Turaka manastir biva porušen i na njegovom mjestu izgrađena kuća porodice Đečević koja je jedno vrijeme i čuvala manastirske relikvije. Manastir nije zauzimao mali prostor i osim pomenute crkve Sv. Marka najvjerovatnije je imao i još jednu crkvu i konake. Dolaskom Turaka Varoš se širi i na mjestu nekadašnjih crkava podižu se porodične kuće, konjušnice, bašte, tako da je istraživanje pomenutih svetinja prilično otežano iako je sigurno da su one postojale na osnovu svjedočenja životopisaca, putopisaca, stanovnika i naučnih istraživača kao što su M. Šobajić, P. Rovinski, A. Jovićević, Braća Zlatičanin i dr.
Jedino vidljivo svjedočanstvo o postojanju manastira jeste južna kapija koja je srušena pedesetih godina prošlog vijeka. Sam manastir je imao više kapija koje su bivale porušene i ugrađene u kuće i druge objekte.
Osim južne kapije, sjećanje na nekadašnji namanjićki manastir održavale su Litije, 8.maja na dan Sv. Marka, zaštitnika grada Podgorice gdje bi Litija od crkve Sv. Velikomučenika Georgija, pod Goricom polazile ka Drpama, tačnije ka kući Đečevića. Nekada su Litije išle i do manastira Dajbabe, ali je praznovanje bilo prekinuto poslije Drugog svjetskog rata, da bi Litija opet krenula ulicama drevne Ribnice 1992. godine zahvaljujući trudu Mitropolita Amfilohija i Halita Đečević.
Mitropolit Amfilohije i Halit Đečević
Kada je Mitropolit Amfilohije odišao u kuću Ćečevića te godine, domaćin Halit ga je dočekao riječima “Gdje si vladiko, čekamo te pedeset godina”. Ove riječi pokojni Halit je ponovio gostujući u emisiji ŽIVONOSNI ISTOČNIK koja se emitovala na televiziji Elmag. Tada se ovaj čestiti starina prisjetio kako je kao dečak zajedno sa svojim ocem i porodicom prije Drugog svjetskog rata dočekivao litiju na Markovdan. Predvodili su je mitropolit sa sveštenstvom i vjerni narodom. Toga dana u Podgorici nijesu radile ni prodavnice, ni zanatske radnje, ni škole. Svi su učestvovali u ovoj velikoj svečanosti. Litija bi se zaustavila ispred kuće Đečević gdje ih je ova muslimanska porodica dočekivala sa rakijom i vodom i kosovskim božurima. Sveštenstvo bi blagosiljalo dom Đečevića i litija se nastavljala dalje kroz grad do Crkve Svetog Đorđa. Prisjećao se čika Halit i kako su komunističke vlasti sedamdesetih godina prošlog vijeka srušili ostatke manastirske kamene ograde i kapije. “Kada je toga dana otac došao sa posla i vidio da nema kapije, bio je ljut i potrešen i grdio nas je zašto smo to dozvolili, rekavši nam da bi više volio da je sinove izgubio nego što je manastirska kapija srušena”, pričao je Halit.
Litija na Markovdan se održava svake godine od 1992. osim prethodne dvije kada je pandemija koronavirusa prekinula, nadamo se za kratko, ovu blagoslovenu tradiciju. Markovdanska litija je simbol i temelj bratske sloge, međuvjerskog sklada i suživota u Podgorici. Vjerujemo da će u budućnosti postati istinski sabor koji će sabirati cio grad, biti njen prepoznatljiv događaj u kome ćemo naučiti da poštujemo vrijednosti koje su nekada krasile ovu drevnu varoš.
Ovaj mali prilog današnjoj slavi Podgorice završićemo pjesmom Nevena Milankovića – Markovdan u Podgorici
Neven Milaković
MARKOVDAN U PODGORICI
Danas će Podgorica podmladiti lice Molitvom,
r’ječju i stiskom bratskog zagrljaja,
podmladiće dušu djeca Podgorice
željna Varoši Stare što ih majčinski spaja.
Staće k`o nekad davno pored kapije stare
i niko se čudit’ neće otkud se ona tu stvori,
samo će gledati nijemo da Sveti tren ne pokvare
kako se starica Sveta sa vjekovima bori.
I sve će danas stati u njena njedra Sveta
djetinjstvo i mladost srećna i starost što bitku gubi,
beskrajne jesenje kiše i duga vrela ljeta,
Skalina gdje najdraža naša Moraču nježno ljubi.
Čuće se opet žamor iz besmrtne Kiš male krive
i pjesma Ksenijina da Džan ulici ne da umrijeti,
opet će davno nestale staze da ožive,
kad s Gorice golub bijeli na Ćemovsko polje sleti.
Proteći će kroz kapiju vječnu Ribnica k`o duša čista
i sa njom mladost naša k’o cikotićka šala,
i samo će suza jedna u oku da zablista,
kada se sjetimo svega što nam je Podgorica dala.
A kada Mitropolit Blagoslov svoj donese
i stari Mu čiko Alit dobrodošlicu pruži,
Sveta će kapija Dračka radosno da se strese
jer vjerni narod njezin jednome Gospodu služi!
I naći će se neko, al’ Podgoričanin biti neće,
ko će se čuditi čudom kad prizor divni ugleda,
gdje čiko Alit Vladici s ljubavlju pruža cvijeće,
a ovaj mu Blagoslov sveti k’o bratsku ruku preda.
Ako i takvih bude, niko ih neće grditi
možda ih poneko samo pogleda sažaljivo,
ne znaju oni siroti kako je s pećine skočiti,
kako je slatko u viru moračkom hlađeno pivo.
Kako da shvate veliko srce Podgorice
oni što nikada nisu komšijsko voće krali,
a stari ih komšija sa smješkom gleda kradimice
pa vikne kao ljutito: „Da nije nezrelo, mali?!”
Ko loptom orao nije livade pod Ljubovićem,
ko žurno čuvenom kinu „Kultura” nije hitao,
ko se Pobrežjem nije opijao žešće no najžešćim pićem,
možda je Podgoricu vidio, ali je nije pročitao.
Pa toliki nestašluci dragi, lica sa vječnim osmjehom
k’o zapeti spremni na šalu, da tugu osmjehom sruše,
smije li iko vedrinu njihovu smatrati grijehom,
kad su i Bogu bliske njihove djetinje duše?
Željni svega sem šale, pjesme i Podgorice
i svuda kao jedan, i gladni i bosi i goli,
nikad im zavist ni ljutnja ni pakost ne naruži lice,
nisu se slagali jedino koji je više voli.
Evo danas ću i ja na Svetom mjestu ovom,
zadivljen kapijom milom, Molitvu grešan uznijeti,
nemoćan sve da iskažem, nespretnim al’ iskrenim slovom,
neka Vas rodbino moja sačuva Marko Sveti.
Protojerej Nikola Pejović i Jovan Markuš
Izvor: Mitropolija
