Prelio se taj tvrdoglavi duh ovnova i na stanovnike ove doline, Vasojeviće i Srbljake, koji najviše vremena provode na brvnima ne sklanjajući se bilo čemu sa druge strane potoka. Pamti istorija razne narode, vojske i vladare, ali konstanta je jedna. Ovaj narod uvijek izlazi na brvno, bez obzira na posledice. Nekada se to smatralo za vrlinu, danas i ne toliko, ali je tako bilo i biće, bez obzira na vjersko, nacionalno ili političko opredjeljenje ovdašnjeg stanovnika.
Da je ona grupa Beranaca čekala aber od lidera iz dalekog Titograda, vrlo je vjerovatno da ne bi bilo ni litija, ne bi bile sačuvane svetinje, ali ne bi bilo ni ove Vlade. Grudva sa Persine stanice je pokrenula lavinu nezamislih događaja, a lavina k’o lavina, ne gleda đe udara i ne zna kad će da stane. Beranci su tada uradili samo ono što su naučili od svojih predaka, ustali na „oružje“, prepustili se sudbini, bez ikakvih kalkulacija. Znali su, a nisu tragali (brinuli, imali obzira- lokalizam) šta će biti nakon što se dim raziđe. Za kalkulacije i politiku u ovom kraju nikad ljudi nisu imali smisla. Te vještine su rezervisane za centre odlučivanja kojima je Berane uvijek bilo daleko, malo, ali i naporno.
Da uvijek ima nešto u imenu, potvrđuje se i u ovom slučaju. Varoš Berane je naziv dobila po Beranselu u kome se već deveti vijek nalazi manastir Đurđevi stupovi. A u prirodom obdarenom kraju, kakva je limska dolina, skoro svi nizaivi su vezani za poljoprivredu. Od lugova, dolova, bukava preko vinograda do Berana koje od svojih slovenskih korijena znače samo jedno – ovnovi.
Prelio se taj tvrdoglavi duh ovnova i na stanovnike ove doline, Vasojeviće i Srbljake, koji najviše vremena provode na brvnima ne sklanjajući se bilo čemu sa druge strane potoka. Pamti istorija razne narode, vojske i vladare, ali konstanta je jedna. Ovaj narod uvijek izlazi na brvno, bez obzira na posledice. Nekada se to smatralo za vrlinu, danas i ne toliko, ali je tako bilo i biće, bez obzira na vjersko, nacionalno ili političko opredjeljenje ovdašnjeg stanovnika.
Zbog te neugodne osobine, Beranci su tokom istorije pokretali velike procese, ali i ispaštali zbog toga. 300 Vasojevića koji su bez razmišljanja naoružani krenuli da povežu Srbiju sa Crnom Gorom su silno nastradali jer su bili samo oruđe u većim igrama tadašnjih knjazova. Petljali su Vasojevići i oko podizanja Nevesinjske puške, a najveću istorijsku ulogu su imali prilikom oslobađanja Balkana od „Bolesnika sa Bosfora“. Decenijama su događaji na „Sjeveru Crne Gore“ bili glavobolja za prestonice zainteresovane sa sudbinu evropske Turske, jer je nestrpljenje u vasojevićkom kraju bilo veće od želje vladarskih glava da se problem počne rješavati. „Beranska republika“ je bila često korišten termin na Porti. Zato su odavde i krenule prve čarke koje će na kraju dovesti do oslobađanja, pa i do stvaranja prve zajedničke države južnih Slovena. Ta uloga se Berancima priznavala na kratko između prva dva velika rata. Ali knjige su se na koncu pisale negdje drugo, a Crna Gora je izgleda premala za dva grada heroja. I u drugom ratu je puška ovdje gromko zapucala, ali su na kraju brvna učinila svoje. Iako se ustalila graza „Iz Berana sve počinje“, opet smo došli do one „U Beranama ništa završava“. Nismo previše očekivali, jer smo u sve ulazili bez rezerve, a i opet ćemo, pa i opet na svoju štetu.
Ostalo je ipak zrno pamćenja, pa je i monumentalni spomenik na Jasikovcu u obliku kuršuma posvećen najvećem idealu ovog naroda – slobodi. Da pukne kad zatreba.
A sloboda je vrlo jednostavna stvar rečeno današnjim rječnikom. Pravo da odlučujemo sami o sebi. Neko je slobodu u mirnodopskim uslovima pretočio i u parlamentarizam i dao ljudima izbore kao alat da se sami izbore za svoju slobodu. Kao nekada narod, danas građani Berana vrlo rado i vrlo otvoreno koriste to pravo. Zbog toga se ovdje vlast mijenjala više puta nego bilo gdje u Crnoj Gori. To se desilo i 27. marta ove godine, simbolično na isti datum kao što nam se desilo 1941.
Građani Berana su svojom većinskom voljom, prostim zaokruživanjem brojeva, odlučili da je došlo vrijeme za novu vlast. Uradili su to elegantno, isto onako kako su onog decembra izašli na Persinu stanicu i poslali poruku. A poruka je bila jasna: „mi smo svoje odlučili, a vi se tamo viđite“
Ni tada, ni sad nije se tražila pomoć ni Titograda, ni Podgorice da nam neko saopšti kako ćemo živjeti u svom gradu, ko će nam odvoziti smeće, ko će popravljati puteve i ko će puštati vodu. Riješili smo da se sami dogovorimo i dobili mandate za to.
Zato svakom Berancu smeta kada rezultate izbora tumače ljudi koje se ti izbori uopšte ne tiču. Smeta nam i kad se razvijaju teorije o uticaju beranske većine na globalno zagrijavanje i rat u Ukrajini, mada i oko toga bi imali šta da kažemo. Ali najviše nam smeta kada se prijeti zbog neposlušnosti. Tada se obično izlazi na brvno.
Zato bih zamolio stanovnike koji ne žive u Beranama, da nas jednom u životu puste da sami uredimo svoje male živote, kao što smo uvijek i pokušavali. A vi kako hoćete. Imaćete nekada svoje izbore. Blizu vam je avgust 2024, ’25, ’26, (kad god gazda kaže) pa se spremajte na vrijeme.
Nebojša Babović