U subotu, 21. januara 2020. godine, u dubrovačkoj katedrali Gospe Velike održana je molitvena osmina (molitva za jedinstvo hrišćana), koja se svake godine naizmjenično održava u pravoslavnoj crkvi i u rimokatoličkoj katedrali u Dubrovniku.
Molitvu je predvodio dubrovački Biskup Roko Glasnović, a prisustvovao joj je (i besjedio) Episkop zahumsko-hercegovački i primorski Dimitrije, kao i veći broj pravoslavnih i rimokatoličkih sveštenika, uz vjerni narod.
Besjeda Episkopa Dimitrija:
„Učite se dobro činiti, pravdu tražite“ (Is. 1, 17)
Draga braćo i sestre, dragi biskupe domaćine, draga braćo sveštenici, redovnici i redovnice, dragi svi ovdje okupljeni,
Kada je Gospod naš i Spasitelj došao na Jordan da primi krštenje rukom Jovana Preteče, čuo je riječi: „Ti treba mene da krstiš, a Ti li dolaziš meni?
A Isus odgovori i reče mu: Ostavi sada, jer tako nam treba ispuniti svaku pravdu“ (Mt. 3, 14-15). Tada ga je sveti Preteča i krstio.
Na kakvu je pravdu ovdje Isus mislio? Prije svega, mislio je na zakonsku pravdu kako su je shvatali onovremeni Jevreji, ali ne i samo na nju. Formalna pravednost je u to vrijeme značila ispunjavanje zakonskih propisa. Međutim, tu starosaveznu pravdu Gospod je u potpunosti prevazišao, ispunivši je i usavršivši, kao što smo čuli od Svetog Apostola Pavla: „Ukinuvši tijelom svojim zakon sa njegovim zapovijestima i propisima, da oba sazda u samome sebi“ (Ef. 2, 15). Šta je istinska pravednost u svijetlu domostroja Hristovog — Njegovog rođenja, krštenja u Jordanu, Njegove jevanđelske propovijedi, čuda, dobrovoljne smrti na krstu, vaskrsenja, vaznesenja i silaska Svetoga Duha na Crkvu Božiju — kazuje nam isti apostol Pavle:
„A sada se bez zakona javila pravda Božija, posvjedočena od Zakona i Proroka: I to pravda Božija kroz vjeru u Isusa Hrista za sve i na sve koji vjeruju, jer nema razlike. Jer svi sagriješiše i lišeni su slave Božije, a opravdavaju se darom, blagodaću njegovom, kroz iskupljenje koje je u Hristu Isusu, Kojega odredi Bog da bude krvlju svojom žrtva pomirenja kroz vjeru, da pokaže pravdu svoju oproštenjem pređašnjih grijehova, u dugotrpljenju Božijem, da se pokaže pravda njegova u sadašnje vrijeme, da je On pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove“ (Rm. 3, 20-27).
Kada bi htjeli ukratko protumačiti glavnu temu ovogodišnjeg našeg saborovanja: „Učite se dobro činiti, pravdu tražite“ (Is. 1, 17), u svijetlu Novog Zavjeta, možda bi najbolje bilo reći da je Pravda Božija, kroz vjeru u našeg Spasitelja, u stvari pronašla nas i savršeno nam se otkrila. Pravda je Hristov predivni lik i sve što je uradio za nas. Uostalom, tu nema ni spomena o nekoj ljudskoj pravdi, pošto je on Bog budući bezgrešan došao na zemlju i dao život svoj da bi ispunio „svaku pravdu“ (Mt. 3, 15), tj. “da pokaže pravdu svoju“ (Rm. 3, 25), kroz vjeru (u tu paradoksalnu jevanđelsku pravdu) opraštajući nam grijehe i na krstu porazivši đavola i smrt. A dobro činiti je, s druge strane, naše uzdarje za taj ogromni dar neshvatljiv ljudskom razumu, da Hristos budući savršeni Bog, nas radi „osiromaši“, to jest postade čovjek da se mi „Njegovim siromaštvom obogatimo“ (2. Kor. 8, 9) i da Njegovom krvlju izlivenom na krstu postanemo bliski Bogu i jedni drugima (up. Ef 2, 16).
U Novom Zavjetu kao da se sve okreće naglavce. Naime, naše ljudsko traganje za pravdom i opravdanje pred Bogom je već ispunjeno i okončano u Hristu, ali ipak nas to ne oslobađa odgovornosti. Gospod je ukinuo zakon i njegove zapovijesti da bi u sebi, ipak, sazdao novi „zakon Duha života“ (Rm. 8, 2), koji nas oslobađa od grijeha, đavola i smrti. Taj novi zakon Duha su u stvari blaga i spanosna uputstva i bogotkriven, i u Hristu praktično pokazan, pravilan i spasonosan način vladanja, djelanja i mišljenja svakog ljudskog bića. Duša je po prirodi hrišćanka, govorili su drevni učitelji Crkve. U ovom duhu jedan moj prijatelj ljekar mi reče divnu bogoslovsku misao — Hristos je, veli on, naša epigenetika ili, moglo bi se reći, ipergentika, nadgenetika, i to dvostruko — 1) kao ikona po kojoj smo stvoreni tj. kao neprevaziđena ljepota i dobrota koja je najdublja unutrašnja istina našeg bića i zatim i dinamički 2) kao podobije i uzor kome se upodobljavamo ako slušamo i držimo Njegovu riječ.
Uostalom, kako mi možemo drukčije izraziti našu zahvalnost i ljubav prema Bogočovjeku zbog opravdanja i spasenja koje nam je darovao, nego ispravnim životom: „Ako Me neko ljubi, riječ moju držaće, i Otac moj ljubiće njega, i njemu ćemo doći i u njemu ćemo se nastaniti“ (Jn. 14, 23). Gospod, dakle, nije došao da sudi svijetu, nego da se svijet spase kroz Njega ali ipak je rekao: „Ko odbacuje Mene, i ne prima riječi Moje, ima sebi sudiju: riječ koju Ja govorih, ona će mu suditi u poslednji Dan. Jer Ja ne govorih sam od Sebe, nego Otac Moj koji Me posla, On Mi dade zapovijest šta da kažem i šta da govorim. I znam da je zapovijest Njegova život viječni“ (Jn. 12, 48-50).
Ljubimo li mi zaista čitavim bićem i više od svega na svijetu Gospoda? To pitanje bi trebalo svaki hrišćanin da postavlja sebi.
Možda će se nekome učiniti nepotrebne ove moje riječi na ovom ekumenskom sabranju ali sam vam ih uputio iskreno se pitajući zašto mi hrišćani nemamo danas tu silu kakvu su imali apostoli i svi sveti u njihovom pregnuću da svijet i civilizaciju obrate dobru, ljubavi, milosti, Hristu. Pa i podjele među hrišćanima, čini mi se da proizilaze iz te iste naše slabosti u vjeri i one su, ne trebamo varati sami sebe, početak suda nad nama. „Čućete ratove i glasove o ratovima“ (Mt. 24, 6) čitamo u Novom Zavjetu.
Pred vaznesenje Gospod govori apostolima: Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji. Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svegoga Duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio; i, evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka. Amin“. (Mt. 28, 18-20)
Jedini razuman odgovor, na pitanje zašto smo bezsilni i nemoćni je, kako mi se čini, to što mi u stvari ne vjerujemo tako silno kao što bi trebalo da vjeruju pravi Hristovi učenici, uzdamo se u sebe a ne u Gospoda i prosto rečeno, ne držimo sve što nam je on zapovijedio. Susrevši se sa svetootačkim tumačenjima Svetog Pisma, koja su toliko detaljna, mudra i duboka, čovjek se postidi i pomisli – Bože, kao da mi danas i oni nekada nismo čitali isti biblijski tekst. To je zbog toga što je, budući da su voljeli Gospoda više nego mi, svetim tumačima Riječi Božije bilo važno sve što je Gospod rekao, učinio i pokazao i sve su to kroz podvig i trud primjenjivali u svom životu i tako stalno napredovali u ljubavi, mudrosti, u vjeri, u radosti, u sili Duha Svetoga kojom su obratili mnoge narode Hristu.
Privodeći kraju ovo obraćanje, probaću da zaključim mišlju da je put koji će dovesti do istinskog ekumenskog napretka zapravo put našeg ličnog pokajanja, preobražaja, ispravljanja i iscjeljenja. Tako uostalom i počinje jevanđeljska blagovijest: Pokajte se jer se približilo Carstvo Nebesko (Mt. 3, 2; 4, 17). Pošto mi često koristimo citate da zapravo osudimo bližnjega ili uopšte druge i drugačije a, kroz istoriju, nažalost, crkve su to često radile u međusobnim razmiricama, može nam biti korisna misao Svetog Marka Podvižnika, učitelja Crkve iz 4. i početka 5. vijeka, koji kaže: „Smirenoumni i onaj koji čini duhovna djela, sve što čita u Božanskom Pismu dovodi u odnos sa sobom, a ne sa drugim“.
Od vremena apostola, koji su sami bili ribari, Crkva se često predstavljala i zamišljala kao brod. Kormilo ovog broda jeste riječ Hristova, a vjetar koji pokreće njegova jedra je sila Duha Svetoga. Naše razjedinjene crkve plove kao brodovi po pučini istorije, suočavajući se sa brojnim izazovima, talasima, burama, nemirnim morem i nedaćama. Ako želimo da jedra našeg broda budu raširena da prime svu silinu Duha Svetoga, onda treba da se trudimo da sebe učinimo bliskim Bogu, da uzrastamo u sopstvenim tradicijama, ali i da neprekidno vodimo, produbljujemo i gradimo dijalog i zajedništvo jedni sa drugima. A to ne možemo činiti ako se i na ličnom planu ne pokajemo i iscjelimo, ili makar počnemo da se kajemo, iscjeljujemo, ispravljamo i preobražavamo. Ako tako budemo činili, onda ćemo vidjeti kuda nas vodi snaga daha Duha Svetoga u našim jedrima, a meni se čini da nas vodi tamo kuda nas usmjerava kormilo broda. Kormilo samo, pak, nije ništa drugo nego riječ sadržana u Hristovoj prvosvešteničkoj molitvi Ocu – „da svi jedno budu“, i to po slici Svete Trojice. Jer ako svi jedno budu, onda će i svijet vjerovati u Hrista, kao Očevog Mesiju, pomazanog Duhom Svetim (Jn. 17, 21), a mi prebivati u ljubavi Boga Oca, blagodati Gospoda našeg Isusa Hrista i zajednici (jedinstvu) Duha Svetoga (2. Kor. 8, 9).
Neka bi dao Bog, da uzmemo ozbiljno ali i da se ne uplašimo istine koju nam otkriva jevanđelska povijest o raspetoj na krstu ovaploćenoj Pravdi Božijoj — naime, da pravda u ovome svijetu ide na nogama stradanja. Ne bojmo se, dakle „jer niko od nas ne živi samome sebi, i niko ne umire samome sebi“ (Rm. 14, 7), budući da je Gospod „u sve dane do svršetka vijeka“ (Mt. 28, 18-20), sa nama koji se trudimo da, osnaženi blagodaću Duha Svetoga, činimo dobro i vjerom (sada već ne tražimo nego) tvorimo, bogootkrivenu i javljenu pravdu Božiju.
Izvor: Eparhija ZHiP
Foto: https://db.hr
