Izbor u Udruženje književnika Srbije zatekao me je u dalekoj Australiji. Priznajem: kada sam čuo, divom sam se zadivio nečemu, što je, ustvari, od iskona bilo i ostalo prirodno. No, šta tu da se radi: u jednom momentu došlo je do rascjepljenja našeg uma, a onda do rascjepljenja naše riječi, a kroz to, neminovno, i do međusobnog otuđenja onih koji joj služe.
Sreća, taj rascjep se nije dotakao srca; inače, ne bi nam bilo spasa. A bez Riječi nema nam života. Kroz nju je „sve postalo“, njome je, sve što postoji, zakvašeno. Zato je sve postojeće – slovesno i rječito, likovito i slikovito. A čovjek? Ne samo da je rječito biće, nego je po bitiju i po bitovanju – riječ, živi i slovesni svjedok vječnog Slova. Zato nikakvo čudo što je u njegovom jeziku sačuvana, ne samo njegova biografija i biografija svijeta, nego i radost isijavanja i prosijavanja kroz njega vječne Tajne.
U riječi je život, ali je u riječi i smrt.
Ona stvara ni iz čega, iscjeljuje, vaskrsava i obogotvorava, ali i – ubija. Nije samo pjesnike Branka Miljkovića i Branka Ćopića ubila „prejaka riječ“. Kada riječ izgubi dodir sa svojim najdubljim korijenom, onda se i čovjek izgubi, prestaje da bude slovesno biće. Tada njegova riječ luta nesmirena, prazna i ojađena, kao list nošen jesenjim vjetrom ili kao otrovni škorpion, koji traži žrtvu da joj se napije krvi, bježeći od samouništenja. Jer, i zla i otrovna riječ traži društvo i zajednicu, kao i dobra. Zajednica je u bitiju riječi kao takve.
Riječ je čovjek, i svijet, i djetinje oko; i dom, i hram i ptice poj. I Vasiona. U vječnoj Riječi, vječnom Slovu, ukorijenjeno je slovesno biće i bića – slove i slovesnošću mirišu i dišu. Zloslovlje i praznoslovlje odišu i mirišu zlosmradijem: zli smrad se širi na ljude i cvijeće i drveće, razarajući kao kuga nutrinu bitija.
Istinsko slovo, prava riječ, jednosušna je sa istinom, dobrotom i ljepotom. Prestaje li to da bude, pretvara se, neminovno, u „ikonu“ apokaliptične zvjeri, koja traži – koga da proždere.
Ništa od riječi svetije i ništa od nje obesvećenije. Čovjek je, postavši riječ i primivši slovo, dobio strašni božanski dar: dar života i smrti.
I dobra i zla riječ stvara: jedna zajednicu života, druga zajednicu smrti i ništavila.
Po svjedočanstvu Makarija Egipatskog, postojao je jedan „mali brat“ pustinjak. Kada je govorio, iz usta mu je izlazila svjetiljka ognja, a kad je pjevao – izlazilo je kao ognjeno uže koje se dizalo do nebesa. Jednog drugog drevnog egipatskog pustinjaka, avu Ahilija, video je brat kako izbacuje krv iz usta. Na pitanje, šta mu je, Ahilije odgovara: „Ovo je riječ brata koji me uvrijedi; borio sam se da ga ne optužim i molio Boga da je skine s mene. I pretvori se riječ u ustima mojim u krv, i izbljuvah je i nađoh mir, zaboravivši uvredu“.
Na ahilijevski način izbljuvati zle riječi „kao krv“, znači naći ljude i bića, znači otkriti Ljubav kao potku svega i zatreperiti radošću i mirom, prožiman tihim povjetarcem vječne Tajne.
Na tom i takvom blagom Slovu i dobroj riječi, utemeljeno je i naše sveslovensko bitije. Tamna slovenska stihija se preobratila u svijetlu i ušla u slovesnost istorije kroz riječi: „U početku bješe Logos i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog!“
I pored toga, u nama i danas, nažalost, ima premnogo zloslovija, i zlosmradija, i praznoslovija. Upravo stoga što zla riječ nije u prirodi nego u volji i svako je može izabrati u svako doba.
Radujem se što sam u društvu onih, za koje mislim da služe blagoj riječi i čeznu, u svojim dubinama, za istinskom slovesnošću. To uvjerenje me i podstaklo da s blagodarnošću prihvatim ovaj izbor po pozivu u Udruženje književnika Srbije. Hvala!
(„Književne novine“, mart 1985)
