Jednom sam i ja radio u Ministarstvu. Idealno radno mjesto: savjetnik za književnost i prevodilaštvo. Savjete sam rijetko dijelio. Zakon o kulturi pročitao bezbroj puta. Ali svako čitanje, bez izuzetka, mirisalo je na socijalizam. Šteta što nije neki nostalgičar bio nam mom mjestu.
Pomišljao sam kako je naš Zakon zapravo Zakon koji je iz SFRJ nekako preživio, provukao se na iglene uši do današnjeg dana. Sigurno je u SFRJ to bio džinovski zakon od sto i kusur strana, pa se nakon raspada jedne države prepolovio, a, potom, nakon raspada SCG, nekako ukupio, sveo se na pristojnu veličinu, od dvadesetak strana.
Imajući suludu misao da bi naš Zakon mogao da promijeni dezodorans, pohitao sam da provjerim da li isti zakoni u regionu dijele sličnu sudbinu, da li i tamo imaju šmek socijalizma. Šokirao sam se. Zakoni o kulturi i tamo su isti, samo što idu u skladu s modom. Više su, naime, evropski.
Sada padam u iskušenje da čitam Zakon o bibliotečko-informacionoj djelatnosti, ako u nas takav zakonik uopšte postoji.
Podsticaj je došao sinoć, neočekivano, nakon prisluškivanja jednog razgovora.
Tom prilikom, prisluškivanjem, doznao sam da u evropskim državama postoji ozbiljna strategija modernizovanja biblioteka, ali i to: da kod nas postoje biblioteke koje imaju zaposlene ali koje ne rade (misli se i na radnike i na biblioteke, ima tu neke kauzalnosti. Premda, teoretski gledano, biblioteka se može ujutru u 8 sati otvoriti, a personal neka ide kud mu drago); potom, biblioteke koje se svako malo seljakaju – iz jedne zgrade u drugu; biblioteke koje rade ali nemaju knjige (ni nove, ni stare); biblioteke koje prate savremene izdavačke trendove, ali ne posjeduju kataloge itd. To su sve glasine. A zna se, glasina koja se brzo širi postaje: tračarenje.
No, najveći utisak tokom prisluškivanja na mene je ostavilo nešto drugo. Shvatio sam, naime, da u državi Danskoj ništa nije trulo.
Tamo se grade savremene biblioteke koje već samim arhitektonskim rješenjima prosto mame čovjeka da u njih zakorači, pa makar nikad ne iznajmio neku knjigu. I tako, valjda, čovjek zakorači u to čudno zdanje što se zove biblioteka, kad tamo: igraonica za djecu i brdo slikovnica; pa bife sa brdom časopisa (i čipsa); pa prostorija sa brdom računara; pa stepeništa ukrašena knjigama, nekako kružno, ne može im se sagledati kraj u visinama. Sve brdovito – čovjek bi se zapitao: „Je li ovo neka Crna Gora? Ili će biti neka zemlja u kojoj ministar za kulturu zbilja radi svoj posao)“.
Milorad Durutović
*The Black Diamond je dodatak biblioteci, izgrađen 1999. godine u Kopenhagenu na samoj obali, tačnije u luci. Naziv je dobio po svom izgledu, po spoljašnjosti od crnog mermera i stakla. Sedmospratna zgrada sadrži četiri nove čitaonice, ali i koncertnu salu, galerije, knjižaru, kafić i restoran. Brojne kulturne aktivnosti pretvorile su Dansku kraljevsku biblioteku u centar kulturnih dešavanja u Kopenhagenu
