Idući putem od Svetog Stefana prema Petrovcu leži na maloj i lijepoj zaravni Svetouspenski manastir u narodu poznat kao manastir Reževići. Jedan je od četiri stara opštežiteljna manastira, u nizu brojnih manastira i hramova koje nazivaju “Paštrovska Sveta Gora”. Nedaleko od manastira izvire rijeka Režević, po kojoj je manastir u dobio ime.
Narodno predanje kazuje da je ovdje Stevan Prvovjenčani naredio da se sagradi mali hram Uspenja Presvete Bogorodice, a docnije, kada je car Dušan putovao iz Dubrovnika za Skadar, naredio je da se sagradi, odmah do njega, drugi hram posvećen Svetom Stefanu. Oba hrama i gostionicu su kasnije poharali ulcinjski pirati, sredinom 16. vijeka, tako da su hramovi dugo vremena bili potpuno napušteni. Tek kasnije, 1714. došao je energični i vrijedni proiguman Maksim Kosijerevac, iz hercegovačkog manastira Kosijereva, koji je obnovio obje crkve i napuštenu zgradu. U dogovoru sa Reževićima, on je ovdje osnovao manastir. Tom prilikom, ostavio je skupocjeni krst iz manastira Kosijereva, koji je nestao za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Njegov rad nastavio je arhimandrit Nikodim Vuković, koji je podigao veću crkvu posvećenu Sv. Trojici, 1770, a koju je opet opravio i potpuno dovršio 1814. g. jeromonah Dimitrije Perazić. On je na temeljima hrama Svetog Stefana (koji je porušio Mahmud Bušatlija 1785. g.) i dijelom preostalog materijala obnovio prvobitni hram Uspenja Presvete Bogorodice. Dimitrija Perazića rukopoložio je cetinjski Mitropolit Petar I, kome je bio sljedbenik u borbi protiv Francuza. U paštrovskoj buni, 1812. g. jedva je spasio glavu pobjegavši barkom iz Budve. Potom je, dugo vremena boravio u Rusiji, gdje je služio kao vojni sveštenik na ruskim ratnim brodovima i izdejstvovao pomoć od Ruskog sinoda u iznosu od 1500 dukata koje je uputio bratstvu manastira. Tim novcem podignut je zvonik 1839. godine. Arhimandrit Perazić je takođe izdejstvovao stalnu godišnju pomoć od 35 rubalja od ruskog cara Aleksandra I. Tokom čitave službe u Rusiji stalno je prikupljao novac i upućivao ga svome zamjeniku, Nikodimu Medinu, koji je vršio razne opravke na manastiru. Dimitrije Perazić vratio se iz Rusije 1851. g. i radio je na unapređenju manastira sve do svoje smrti.
U svojoj prošlosti manastir je stradao u više navrata, posebno teško 1785. od Mahmut-paše Bušatlije, a zatim od Francuza 1812. godine.
Veliku zaslugu za održanje manastira ima arhimandrit Dimitrije Perezić koji je manastir u toku čitavog svoga života stalno obnavljao, i dao mu današnji izgled. Manastir je teško postradao i za vpijeme Drugog svjetskog rata, kada je italijanska vojska spalila manastirske zgrade i napravila pravu pustoš od njega. Odmah poslije rata, otac Boris Kažanegra uspio je prilozima Paštrovića iz Amerike da pokrije i obnovi manastirsku zgradu, i da sačuva manastir od daljeg propadanja. Spisak priložnika čuva se i danas u manastiru Praskvici.
Poput ostalih manastira u Paštrovićima, stradao je u zemljotresu 1979. godine. Poslije zemljotresa obnovljen je prilično kvalitetno prije svega zahvaljujući trudu i upornosti blaženopočivši arhimandrita Mardarija. Iguman Mardarije Šišević, je izuzetno zaslužan što je čitavi manastirski kompleks ne samo održavan i unapređivan nego je bio i svojevrsna škola vođenja manastirske ekonomije.
Manastirski kompleks se sastoji od tri crkve posvećene: Uspeniju Presvete Bogorodice, Svetoj Trojici i Svetom Stefanu, posjeduje konak i zdradu ekonomije.
U manastirskoj crkvi su pohranjene u mošti 66 častica Kijevsko – pečarskih mučenika, koje je Presveta Bogorodica sabrala u svoj dom za blagoslov onima koji u njega dolaze.
Do manastira se može doći i pješke, dugom šetnjom, strmim uzanim putem iz Petrovca.
(Izvor: mitropolija crnogorsko-primorska)