Govor mržnje je svjesna i namjerna javna izjava, iskaz ili stav čiji je cilj da one kojima je upućen omalovaži, ponizi i potčini na osnovu određenih karakteristika. Budući da u „fenomenologiju“ govora mržnje spadaju njegove neverbalne i simboličke manifestacije, budući da on zna da bude dvosmislen i aluzivan, teško ga je identifikovati i pravno sankcionisati a da se, pri tom, ne dovede u pitanje „sloboda govora“. Upotrebom emocijama i afektima nabijenih izraza, govor mržnje postiže dvostruki efekat na javnost, time što, s jedne strane, one kojim je upućen predstavlja kao izvor društvene prijetnje i ugrožavanja dok, s druge strane, kod onih na koje apeluje izaziva osjećaj uznemirenosti i nesigurnosti koji ih mobiliše na akciju.
Govor mržnje teži da postane društveno prihvaćena konvencija gotovo kao „službeni govor“, zbog čega se artikuliše u obliku negativnih stereotipa, klišea i formula koje se bjesomučno ponavljaju u raznim kombinacijama. Prenoseći se javnim prostorom putem medija, brzina širenja i patogenost govora mržnje ravna je epidemiji morbila. Ovještala upotreba govora mržnje, i visok prag tolerancije na njega, sve do njegove normalizacije, svjedoče o ozbiljnosti morbiditeta „građanskog društva“ kojim je ovladala „kultura okrutnosti“ (Anri Žiru).
Govor mržnje nanosi svojoj žrtvi ne samo uvrede nego i povrede čija priroda izmiče svakom pokušaju karakterizacije, zbog čega se njegovo dejstvo samo metaforički upoređuje sa dejstvom fizičkog nasilja. Ta nemoć jezika da izrazi karakter i doseg povreda nanijetih riječima koje vrijeđaju, izazivaju bol i patnju, osim putem njihovog poređenja sa fizičkim nasiljem, svjedoči o ozbiljnosti problema govora mržnje i našoj ranjivosti na njega.
Za govor mržnje važi ona latinska, A verbis ad verbera, u najdoslovnijem smislu „sa riječi na batine“. Tačnije, u govoru mržnje ne postoji razlika između riječi i djela. Sa stanovišta filosofije jezika i teorijskih istraživanja jezičkog nasilja, kod Džudit Batler i drugih savremenih mislilaca, govor mržnje je govorni čin u kome se govorenje podudara sa djelovanjem. Govor mržnje postiže ono što želi, vrši svoje (ne)djelo u samom činu iskazivanja, i to stalnim, opsesivnim ponavljanjem svojih toksičnih formula („posrbice“, „rukoljubi“, „mantijaši“, „litijaši“…).
Stalnim ponavljanjem, govor mržnje nastoji da paralizuje svoju žrtvu, da je drži u stanju kontrole i potčinjenosti, da joj ograniči kretanje, pristup institucijama i javnom prostoru, on teži da žrtvu baci na koljena, da je sabije na margine društva i tako politički demobiliše. Svaka ideologija ima ritualnu dimenziju ili ritualnu formu koja se manifestuje upravo kroz ponavljanje. To ritualno ponavljanje govora mržnje, kojim se materijalizuje postojanje ideološkog aparata (Luj Altiser), ujedno je i način reprodukovanja odnosa društveno-političke dominacije i moći.
U svjesti o tome da govor mržnje nijesu samo puke riječi nemoćne zlobe, riječi koje nanose „samo“ jezičku uvredu, ali navodno ne i fizičku povredu, kao i u duhovnom, društvenom i političkom otporu onome što govor mržnje želi da postigne, sadržan je odgovor na taj fenomen, za koji ponajprije važi frojdovski uvid da su negativne predstave o drugima autobiografske.
Dr Dušan Krcunović
Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska
