Za jedan narod koji je državnost „izboksovao“ zahvaljujući Rusiji, mnogo se mi zalijećemo sa osudama i brukamo s raznoraznim izjavama. Kad već osuđujemo dešavanja u vezi sa DNR, LNR i ruskom intervencijom, bio bi red da osudimo i sopstvenu istoriju koja isuviše podsjeća na poziciju ovih dveju „samoproglašenih“ ruskih republika. Naime, i Crna Gora je sve do 1878. formalnopravno bila „samoproglašena“ država i nju gotovo niko, sem povremeno Rusija, nije priznavao. Ostali subjekti međunarodnog prava su bili na liniji stava kojeg je 1820. godine definisao austrijski kancelar Klemens fon Meternih, a koji Crnu Goru definiše kao „narod koji se nalazi u buni protiv svoga zakonitoga gospodara (Osmanskog carstva)“.
1751-1766. – Vladika Vasilije putuje u Rusiju i moli rusku caricu da zvanično uzme nepriznatu Crnu Goru pod međunarodno pokroviteljstvo. Ovu molbu ponavlja više puta. Pred kraj života iznosi plan da Rusija uredi Crnu Goru na način što će on biti „princip apšolutni doklem dođe gospodar iz Moškovije koji će suditi“.
1767-1773. – Lažni ruski car dolazi i uspostavlja prvi „državni“ poredak u Crnoj Gori. Italijani bilježe kako sve do pred samu Šćepanovu smrt njega Crnogorci „slijepo slušaju sa uobičajenim fanatizmom i vjeruju da je pokojni car Petar Treći“
1788. – Na Cetinje stiže ruski major Sava Mirković s pozivom da Crnogorcima da se dižu na oružje – Vladika Petar I je odgovorio izjavom da je „gotov umrijeti“ za Rusiju.
1796-1798. – Sredinom septembra vladika Petar I je ovlastio knjaza Platona Zubova da preda molbu naroda crnogorskog o stavljanju Crne Gore pod „imperatorsku protekciju“ Ruskog carstva i da se uspostavi poredak u državi. Dve godine kasnije vladika lično upućuje pismo ruskom caru u kojem ga moli da primi crnogorski narod u „jednodržavje vladičestva vašega“
1799. – Crnoj Gori biva određena godišnja subvencija u iznosu od 1.000 holandskih franaka. Od tog trenutka, crnogorska državna kasa se nalazila na ruskom državnom budžetu
1804. – Crnogorski sabor na čelu sa Vladikom upućuje ruskom caru molbu da ih primi u podanstvo i da im obezbijedi vojnu i dodatnu materijalnu pomoć za izgradnju poretka, čime bi „Rusija dobila na neki način pravo da u Crnu Goru uvede jedan dio svojih trupa, po želji tamošnjih žitelja“
1806. – Mještani Boke mole ruskog cara da „saglasno našoj želji, svu našu provinciju primite u podanstvo velikog imperatorsa sveruskog Aleksnadra, za koga želimo živjeti i umrijeti“
1825. – Petar Cetinjski piše Grofu Galjicinu kako je posle prestanak ruske pomoći urušen državni poredak u Crnoj Gori: „računajuće nesporazume i međusobno krvoproliće, nisam znao drugog načina da se to izbjegne nego da se zamole sveruski monarsi da budu milosredni prema ovome narodu, kako bi se istrgao iz željeznih okova i time dobio političku egzistenciju. Na to je veliki gospodar svemilostivo izvoleo odrediti ovome narodu neku vrstu penzije od po hiljadu zlatnika holandskih godišnje, što je do Tilzitskog mira koristio. Prestala je ova pomoć i zlatno vrijeme u Crnoj Gori je nestalo“
1830. – Petar Cetinjnski u testamentu moli „sela i plemena da niko nikoga nizašto ne tiče barem do Đurđevadne, a do tader nadam se u Gospoda i Spasa našega da će vam način življenja biti zanago učinjen i sud u svu zemlju Carskij postavljen, koje sam ja u našega vazdašnjega Pokrovitelja i obranitelja Cara Rusinskoga isprosio i isplakao”
1831. – krajem godine stižu „ruski oficijali“ i uspostavljaju prve stalnije državne organe u Crnoj Gori
1851. – Posle pobune Njegoševog brata Pera Tomova koji je sporio Danilovo pravo nasledstva, ruski poslanik pri bečkom dvoru je početkom 1851. upitio Danila Stankova Petrovića u Crnu Goru i snadbio ga zvaničnim hartijama koje su nedvosmisleno potvrćivale legitminost njegova izbrora za novog crnogorskog vladara i čvrstu riješenost ruskog imperatora i ruske vlade da taj izbor podrže i osiguraju
1852. – Crnogorski glavari mole svog pokrovitelja, ruskog cara, da proglasi Crnu Goru za knjaževinu i njenog vladara, umjesto za vladiku, za knjaza. Ruski car to odobrava i tako Crna Gora postaje Knjaževina.
1878. – Crna Gora postaje međunarodno priznata kao država i formalno prestaje biti „pobunjena oblast“.
Piše: Matija Stojanović/ Izvor: ETOS
