Izlaganje mitropolita Amfilohija na predstavljanju knjige „Sedam Njegoševih sahrana – ka Njegoševom konačnom počivalištu“ u Maloj sali zadužbine Ilije Kolarca, 29. oktobra 2013. g.
Kada govorimo o ovoj knjizi, o šest Njegoševih sahrana, to šta se sa njim događa, prvo od one prijetnje koja je njemu saopštena kada je rekao na Lovćenu: „Ovdje ćete da me sahranite“. Tad su mu rekli: „Gospodaru, doći će Turci da ti posjeku glavu mrtvome. Kud će ta bruka, šta ćemo mi?“ „Ja vam rekoh – ako me ovdje ne sahranite, žalost će ostati sa mnom i poslije moje smrti.“ I ostavlja prokletstvo ako ga tamo ne sahrane, pa su bili na muci glavari crnogorski – šta da rade. Na Lovćenu su tog 18, odnosno po novom kalendaru 31. oktobra udarale munje i gromovi i nijesu mogli da ga iznesu, pa su ga tek 1854. godine iznijeli na Lovćen. Kasnije su popravljali njegovu crkvicu koju je on projektovao. Ostao je zapis o tome kako je mitropolit Ilarion Roganović išao gore sa nekolicinom sveštenika. Kako su našli mitru u ćošku, slupanu od munja, i kako je đakon Filip Radičević sišao u grobnicu, i kako je pao u nesvijest – otkuda on da se udostoji da Sv. gospodara svetoga dodiruje i sređuje njegove svete ostatke!
Potom dolazi ona 1916. godina, kada je u stvari trijumfovala rimska imperijalistička ideja, preko objave rata Srbiji i Crnoj Gori 1914. U tom ratu učestvuje i carska Rusija, koja na čelu sa carem Nikolajem postaje žrtva tog stravičnog sukoba dva svijeta na Balkanu, dvaju opredjeljenja. Samo zato što je stao u zaštitu srpske vojske pred saveznicima, prilikom njenog prelaska preko Albanije, car Nikolaj je postao i sam žrtva totalitarne ideje, ideologije koju Dostojevski naziva rimskom idejom. Ideja paganska, koja je vremenom preko rimskog episkopa na žalost dobila hrišćanske dimenzije, naročito preko nepogrešivog čovjeka u Rimu. Otuda će naš otac Justin Popović reći tešku riječ – nad kojom se treba ozbiljno zamisliti, ne samo mi nego sva Evropa i sav svijet savremeni, a posebno ova Evropa, Evro-Amerika koja sada upravlja sudbinama svijeta na nepogrešiv način – „Postoje tri pada u istoriji čovječanstva. To je Adamov pad, to je Judin pad i to je papin pad“, teška i neshvatljiva riječ. Taj je tekst bio preveden na njemački jezik poslije Drugog vatikanskog koncila. Prevodio sam ga zajedno sa jednim čestitim Njemcem teologom u Atini za jedan Zbornik koji je trebao da se objavi u Švajcarskoj. Ondašnji mitropolit Damaskin Carigradske Patrijaršije je tražio mišljenje pravoslavnih teologa o Drugom vatikanskom koncilu, pa je tražio mišljenje i od oca Justina Popovića. On mu je poslao taj tekst, ali taj članak nikada nije objavljen na njemačkom jeziku. Te 1916. godine je trebalo tamo podići spomenik Franju Josifu, te je crkvica Svetoga Petra srušena.
Projekat obnovljene crkve, početkom dvadesetih godina prošloga vijeka, uradio je Nikolaj Krasnov, jedan od najvećih ruskih arhitekata XX vijeka, koji je ostavio iza sebe na Cetinju Banske dvore, kao što je ostavio ovdje u Beogradu najljepše zgrade koje ga danas krase. Mošti Svetog Petra II Petrovića Njegoša su u obnovljenu crkvu vraćene 1925. godine.
Kada govorimo o Meštrovićevom mauzoleju, interesantan je taj spoj kod Meštrovića titanskog, mesopotamskog duha sa nacifašističkim vajarstvom, i sa socrealizmom. To je ono što je odbio patrijarh Gavrilo Dožić, i na njegov savjet kralj Aleksandar, 1923. godine da postavi na Lovćen. Treba samo pročitati na koji način je kralj Aleksandar pristupio tom svetom djelu, i kako se brzo povukao kada je došao kod njega mitropolit Gavrilo da mu kaže da se mauzolej nikako ne smije tamo podići, već da se samo mora obnoviti crkvica. Nažalost, ponovo su se toj istoj ideji vratili naši komunisti. I niko da se nađe, od tih koji su bili i ostali zagovornici mauzoleja, da se zamisli nad tim šta se dogodilo sa Lovćenom preko mauzoleja i šta se dogodilo sa Njegošem preko mauzoleja. Jedno neshvatljivo sljepilo, upravo na djelu ono: „vrag đavolu dođe u svatove“. To je nešto što se ne može ljudskim umom izmjeriti: taj duboki sukob svjetova u nama; i nije slučajno da se taj sukob prelama preko Vladike Rada.
Dakle, ranjeni Lovćen, ranjeni Njegoš, poniženo biće Crne Gore na najstrašniji način. Planina ga stresa, i moraće neprekidno, makar svake desete godine, da se ulažu ogromna sredstva da bi moglo da bude sačuvano to čudovište tamo izniklo.
Da je to podignuto negdje drugdje, na nekom drugom brdu, pa ni po jada. To bi moglo da ima nekog smisla, ipak je tu neki znak poštovanja prema Njegošu kao velikom mudracu, i istovremeno znak darovitosti Meštrovićeve. Pita mene biskup hrvatski Kokša u ono ratno vrijeme: „Je li, Vladiko, šta ćete vi sa mauzolejem na Lovćenu?“ Rekoh mu: „Dragi moj brate, kažete da mnogo volite Njegoša, a ja znam da nigdje u Hrvatskoj nemate ni jednog spomenika Njegošu. Samo nam pokažite neko od brda u Hrvatskoj, pa ćete imati i Njegoša i Meštrovića. Biće sve o našem trošku.“ „Što si ti lukav“, reći će mi, smijući se. Bilo kako bilo, za sada nema nade da se Njegoš izbavi iz tamnice, da se oslobodi od tirjanstva. No, garantujem pred Bogom i pred istorijom i ljudima, Njegoš će se vratiti u svoju crkvicu, vratiće se crkva Svetog Petra na Lovćen.
I još nešto, malo u šali a malo u istini: upravo smo ovu crkvu Vaskrsenja u Podgorici osveštali, pa hvale kako je to veliko djelo. Rekoh: „Ništa, to je tek početak. Tek kad obnovimo crkvu Svetih Arhangela na Prevlaci, gdje je stolovao zetski mitropolit 250 godina, koju je srušila slična sila tirjanska početkom XV vijeka, i kad vratimo zlatni krst na Lovćen – koji je u stvari kube Svetih Arhangela na Prevlaci, onda ću tek moći da kažem: Gospode, sada otpuštaš slugu svoga jer vidješe oči moje spasenje tvoje u zlatnom krstu na Lovćenu. A do tada, sa Bogom dogovor: nemoj da me zoveš, Gospode“.
