Obično kad se pominju neki romani o totalitarnoj budućnosti misli se na Orvela i Hakslija. Malo ko pominje i kultni najkontraverzniji roman američke književnosti, samim tim i svjetske, bitnika Vilijama Barouza“Goli ručak“. Roman počinje bezazleno, Barouz, kao u nekoj vrsti predgovora opisuje njegov život zavisnika o heroinu i ostalih opijumskih derivata. Kako se skinuo sa istih posle dugog ovisničkog staža.
Poslije toga slijedi zbrkana, naizgled nepovezana priča. Kao neka vrsta košmarnog sna. Vrlo je teško održati pažnju na romanu u dobrom dijelu. Zato služe necenzurisani eksciplitni seksualni morbidni opisi, kao neka vrsta asocijacija iz raznih perioda piščevog života, predstavljenih u vidu individualnog i kolektivnog nesvjesnog. Zbog ovih sadržaja knjiga, koja se pojavila 1959. godine bila je zabranjena do 1966.
U vrijeme kad je nastala pedesetih, bili su aktuelna tajnog ispitivanja lsd na ljudima. Vjerovalo se u veliki potencijal nove droge. Tako se i ovdje pojavljuje isprobavanje dejstva droga na ljudima. Dovođenje u stanje sličnih šizofreniji pod dejstvom istih. Nejasno se opisuju muslimani u romanu, ali su dosta prisutni. Kao neka vrsta predviđanja terorizma, migrantske krize. Ne mislim da je islam sam po sebi vezan za ove pojave. Tih godina to, uopšte nije bilo aktuelno. Govori se o asocijativnom miješanju raznih naroda i rasa. Pominju se i nepostojeće države kao “Interzona“. Ova situacija sa ovom , , državom“podsjeća na današnje vrijeme pandemije. Jer, nasuprot nazovi uređenim državama, postoje i druge varvarske. Ovo liči na dijeljenje ljudi na vakcinisane i nevakcinisane. Baš se i virusi pominju u knjizi kao vrsta parazita, koji ne može opstati sam od sebe, nego mu je potrebno da bi živio, da bude prisutan u drugom organizmu.
Knjiga je mračna, gotovo da nema nijednog svijetlog mjesta u njoj. Do dubina ogolijeva ljudsku skrivenu tamnu prirodu.
Sam naslov “Goli ručak“, treba da ukaže da nikad ne znamo šta ćemo naći u sebi, drugome, svijetu. Šta će nam se naći na viljušci kad je prinesemo ustima. Ko nije navikao na sličan vid literature, treba da razmisli prije čitanja. Kritika je pored opscenosti navodila i tu lošu stranu mračnost romana. Mnogim mladim ljudima Barouzove knjige su bile omiljene tokom odrastanja upravo zbog necenzurisanog govora, ali to u suštini služi da bi se prikrio dublji smisao, kao i da bi se ukazalo na tu arhetipsku tešku stranu ljudske ličnosti.
Miloš Lalatović
