Piše: Gojko Đogo
Svetlost i svetost te iskre, s neba darovane pesniku, samosvojna je duhovna veza sa opštim Ocem, ,,najvećim pesnikom“: ,,Svemogućstvo svetom tajnom šapti / samo duši plamena poete.“ Ovo osećanje nebeske povlaštenosti, prilično tajnovito i mistično, od davnina je blisko pesnicima. Tradicionalne poetike, govoreći o intuiciji, anticipaciji i zaumnim oznakama pesničkog saznanja, na posredan način, uvažavaju to bogorodno svojstvo. Romantičari su govorili da su pesnici „zakonodavci i sveštenici boga vina što od zemlje do zemlje hode u svetoj noći“. (Helderlin)
Gordeći se ovim darom, Njegoš sve podiže navisoko, ka carstvu svetlosti: ,,Nekakav (ga) sveti magnet tegli“ uvis. Pesnika uzdiže na visoko brdo kao ,,tvorca malog najbližeg božanstvu“ jer ima svojstvo ,,što ga sa njim zbliža“. I on može ,,sazdati svjetove / u idejam visokoletećim“. Ideja je „iskra besmrtna“ što izleće iz „vječnog ognjišta“ i kao „zraka sjajna“ osvetljava pesnikovu „pomračenu dušu“. Pesnik je „sin prirode“ i rađa se s tom „lepom ranom“, kao posvećenjem: „Ja se nadam“, kaže, „nešto tvoje da u dušu moju sjaje“, makar bilo to i „štogođ malo“, premalena „iskra ognja što se može upodobit spram sjajnosti tvoje velje“. Ta iskra kao zublja seva kroz kosmičko prostranstvo i njene životvorne varnice neprestano isijavaju iz Njegoševa pesničkog dela i mišljenja o čovekovoj sudbini i njegovom mestu u kosmosu.
Misao je „luča sv’jetla“, „iskra božanskog u čoveku, jedina veza između njegova nebeskog bića i njegove zemaljske egzistencije“. (J. Deretić) Poniranje u biće i naše bivstvovanje na ovom svetu, kao privremenom staništu, počinje već sa prvom pesmom u prvoj knjizi, „Crnogorac k svemogućemu bogu“, a zaokružuje Lučom. Premda kosmičke refleksije prožimaju njegovo pesničko i filozofsko poimanje sveta i u drugom, matičnom, toku njegove poezije.
Izviiskra Njegoševa ne izvija se samo u visinu nego zaranja i u mitsku dubinu i nacionalnu istoriju, osvetljavajući ne samo jedan njen trenutak, kao u Gorskom vijencu, nego i vreme u kome pesnik peva i put kojim bi njegov narod u budućnosti trebalo da se uputi. Ali, kako ga uputiti onamo kuda je već poodmakla većina srpskog naroda? Pesnik zna koliko su opake plemenske razmirice i kako ih je teško prevazići: „Bijesna se bratstva isturčila; / tek domaće napadnete Turke, / svoj svojega nikad puštat neće, / razluči se zemlja na plemena“. A to je bilo vreme ustanaka i revolucija. Njegoševa iskra, ona s neba i ona iz kamena, samo je početak, cilj je veliki plamen slobode vaskolikog Srpstva. (M. Popović) Stoga vladika Danilo „kuka kao kukavica“: ,, A ja šta ću, ali sa kime ću?“ Eh „da smo svi zajedno, onda bih ja s njima nešto veliko potražio“, žali se pesnik Osman-paši skadarskom u jednom pismu iz Beča 1847. godine, u praskozorje evropskih revolucija. On zove „nekršćene“ saplemenike, što su veru promenili iz nevolje ili pohlepe, da se pridruže svome rodu i zajedno brane obraz otačastva.
Ali, ovu plemenitu iluziju vladike Danila, duhovnika i državnika, Njegoševa „alter ega“, razmagljuju svedočenja njegovih gorskih junaka i njihovo životno i ratničko iskustvo. Razbraća ne mogu biti braća „kada gaze obraz crnogorski, / kada javno na krst časni pljuju!“ Vojvoda Rade oštro prekoreva brata: Žališ nešto, a ne znaš šta žališ; / s Turcim ratiš, a Turke svojataš, / domaćima tobož da s umiliš / …Vrana vrani oči ne izvadi; / brat je Turčin svud jedan drugome.“ Kroz ovo epsko izražavanje povesti probijaju realistične slike iz svakodnevnog života Crnogoraca, zajedno s porukama budućim naraštajima. Te poruke mogle bi se uplesti i u „gorki vijenac“ današnje Crne Gore.
Čitamo li mi danas te poruke vladike Danila? Da čitamo, težili bi da onu iskru nacionalne samosvesti, onu svetlost Njegoševe patriotske heroike — na nov način, prikladno duhu vremena — potpirujemo kao večnu vatru bratske sloge i ljubavi. (Da se poslužim ovom pomalo starinskom retorikom.) Ne bismo produbljivali stare ni izmišljali nove omraze i razdelnice. Da čitamo Njegoša, zahrđali bi bratski noži u korama, ne bi ih jedni drugima u leđa zadevali, sve dok dva plemena ne padnu na ženska kolena. Kao da smo „zarobili sebe u tuđina“, nikako da se svojih jada nadostimo. To je bezbožništvo a ne „religija časti“, kako je Njegošev savremenik, francuski pesnik Alfred de Vinji, označio moralne zakone Crnogoraca (Poezija i politika, 1853). A te je zakone svojim delom Njegoš kodifikovao.
Eh, da je kao što nije – ponoviću za pesnikom – da su svi Srbi zajedno, prema vekovnom snu naših predaka, mogli bismo i mi nešto veliko potražiti, u skladu sa povesnim trenutkom i svojom snagom. Tako da je, kao što nije, pomanje bi belosvetske ništarije obeđivale Srbe da su zarazan virus među narodima i da nas treba uništiti; ne bi novi Agarjani, bez velika jada, otimali naše tapije i svetinje i kidali komad po komad od našeg nacionalnog tela; ne bismo toliko dubili, kao ovce na strugi, čekajući da nas propuste u svoj tor oni što su nam juče razbijali glave, kao da se bez tog smrada ne može živeti; ne bi, šta sve ne bi…? Ne valja u crkvi gatati.
Bolje da poslušam onu biblijsku pouku: Šta god tkaš, konac za nebo veži, i da zapitam šta danas radi onaj sa „visokog brda“? Je li na Njegoševom tragu? Sjajka li u njegovoj duši ona premalena iskra božanskog ognja? Veruje li da „visokoleteće ideje“ pokreću svet? Minuli vek se baš potrudio da naučnim uzletima i varvarstvom, uporedo, umnoži sumnje u ovo nadnaravno svojstvo pesnikovo. Postmoderne poetike te sumnje overavaju, spremne da kompjutere i čipove proizvedu u pesnike. Poezija je odgurnuta na društvenu marginu. Stoga, da nije istinita, cinično bi zvučala doskočica kako je Kosovo opet vraćeno u nadležnost pesnicima i popovima. U dobre je ruke vraćeno. Nije lako ali ako, te su ga ruke u vekovima ropstva sačuvale i pesmama i molitvama posvetile.I nikad nikom tu svetinju neće dati ni prodati. Dok ne stignu novi oslobodioci.
Vaistinu, Njegošev poet prikovan na „krutoj litici“ više „veseli sa nje pogled (ne) bača /…put prostora svemogućeg tvorca“ nego kao „sirak“, obesvećen i brižan, gleda kako novi gospodari sveta i naših života, preoravaju božiju baštu i na Očevoj njivi projektuju novi raj i pakao. Za manjinu raj, za većinu pakao.
Nije li tvorac, neumorni stvaralac „milionah…novih svjetova, / tvoritelnom zanjat poezijom“ od nas okrenuo glavu, pita savremeni pesnik? Ima zato dobrih razloga.
Jeste, Gospod nam je darovao slobodnu volju, ali kao da je zaboravio da čovek nije samo dobar i dobronameran gradinar u njegovom vrtu, i zloduh je naš deoničar. U iskušenju da ponovo zagrize jabuku, čovek začas može preći na njegovu stranu. Sudeći po tom šta nam je usud istorije priredio u minulom stoleću, pakao nam je bliži od raja. Stoga su, možda, zaludne i ovakve opomene, u „vrlom novom svetu“ istorija se neće ni izučavat „jer se od nje nema više šta naučiti“. (O. Haksli) Strah je, kažu, najteža bolest našeg doba.
No, za utehu, nama nije dano tako „prozorljivo oko“ da naš um nazre šta je tvorac s nama naumio: „Um je samo jedan bez granice,/ svi su drugi kratkovidni umi“. Uprkos nauci i teroru njene veštačke pameti koja veruje da su mogućnosti našeg uma neograničene, da i čovek može biti „bogočovek“. Tako je nekako mislio i Satana u Luči kad je zaratio protiv Oca i njegovog kosmičkog poretka, pa je završio u tartaru, kao car mraka i zla svakojega, s neba nam poručuje Vladika. Hoćemo li i mi, „Adamov legion“, zloupotrebiti slobodu koja nam je darovana i skliznuti u pakao? Poezija ne odgovara na pitanja koja otvara, ali opominje da: „Sve što blatnoj zemlji prinadleži, / to o nebu ponjatija nema.“
Začuđen i zabrinut, pesnik danas propituje kuda se zaputio svet i priziva Gospoda da nas pomiluje. I kad mu umrači pred očima, on je neizlečivi optimist. Stvaralački čin protivreči svakom beznađu. Nade ima i kad je nema.
Izvor: Pečat