Piše: Elis Bektaš
Odlaskom Džoa Bajdena u političku penziju i porazom Kamale Haris u utrci za Bijelu kuću, svijet je mogao postati barem malo podnošljivije mjesto za život, jer se imperijalistički intervencionizam američkih demokrata već predugo ponaša kao bijesan pas koji se otrgnuo s lanca. Nažalost, san o boljem svijetu moraće još malo pričekati na svoje ostvarenje, jer je umjesto Kamale Haris fotelju u Ovalnom uredu osvojio Donald Tramp, notorni konzervativac, fundamentalist i rasist. Da stvar bude još gora, Tramp u stvari nije pobjednik predsjedničkih izbora – on je na njima bio samo bedel Ilona Maska, korporativnog magnata sa sve izraženijim političkim ambicijama.
Koliko god je neshvatljivo nečije razočarenje debaklom Demokratske stranke na svim frontovima – pored Bijele kuće izgubljeni su i Kongres i Senat – toliko je neshvatljiva i egzaltacija onih koji u Trampovoj pobjedi vide garant svijetle budućnosti. Demokrate su Ameriku pretvorile u izvoznika ideologije, nekakvu karikaturu Sovjetskog Saveza koji umjesto komunizma izvozi kompendijum maglovitog koncepta ljudskih prava kao oruđe svoje političke dominacije.
No veoma je naivno vjerovati da će Trampova, odnosno Maskova Amerika donijeti neku novu kvalitetu u međunarodnim odnosima. Trampovo mirotvorstvo i mekani izolacionizam veoma brzo će se pokazati u svom pravom svjetlu – kao kupovina vremena za reorganizaciju i rekonsolidaciju američkog oružanog aparata koji se već treću deceniju pokazuje kao bolno nesposoban da odgovori doktrinarnim i koncepcijskim ciljevima koji su pred njega tako ambiciozno postavljeni i koji od tog aparata zahtijevaju da simultano i sa uspjehom vodi barem dva velika rata uz čitav niz manjih ratova i izvanratnih operacija.
Liberalno i neoliberalno ideološko ludilo koje je ovladalo Demokratskom strankom i koje je počelo zakonski oktroisati intervencije u antropološkoj filozofiji i filozofiji jezika u Trampovom je rigidnom konzervativizmu duboko prožetom rasizmom dobilo svoj kontrapunkt. Umjesto da se stabilizuje kao društvo i kao politički okvir, odbacujući teror „ljudskih prava“ koja su se davno pretvorila u vlastitu negaciju, Amerika će sa republikanskom vlašću skliznuti u drugu krajnost, u teror moralizatorskih ideoloških konstrukata, pa će se stradavanje ljudskih prava nastaviti, samo pod drugim egidama.
Što se tiče samih Sjedinjenih Država, Trampovo infantilno podvriskivanje Make America Great Again samo je otužno svjedočanstvo da taj ocvali i ishlapjeli biznismen i estradna ikona ne shvaća zemlju na čije je čelo po drugi put došao, kao što ne shvaća ni današnji svijet. Veličina Amerike počivala je prije svega na jednom poslovnom i industrijskom modelu koji je uživao privilegiju nesmetanog razvoja zaštićen oblama dva okeana i sa ogromnim unutrašnjim resursima na raspolaganju, ali i na otvorenosti te zemlje za priliv migranata koji su se pretvarali u njen proleterijat. Takva Amerika bila je sposobna da izraste u vodeću industrijsku ali i vojnu silu, dok se ostatak svijeta još uvijek oslobađao od stege prevaziđenih koncepata – imperijalizma, kolonijalizma pa čak i ostataka feudalizma.
No svijet se u međuvremenu promijenio i u njemu su se pojavili novi igrači koji nemaju ni želju niti potrebu da zavise od Amerike – ta zemlja danas jednostavno ne bi mogla da ponovi industrijski podvig od prije osamdeset godina i da naoruža ne samo vlastiti ogroman vojni aparat, već uz njega i da isporuči ogromne količine naoružanja britanskoj imperiji i Sovjetskom Savezu, ali i De Golovoj Francuskoj, jugoslovenskim partizanima, Kini i mnogim drugim vojskama i pokretima okupljenim u savezničku koaliciju. To znači da je trampov povik načinimo Ameriku opet velikom tek vapaj ideološkog ludila u kom se burleskno zrcali Musolinijeva ambicija da od Italije stvori Rimsko carstvo u času u kom ni Italija ni svijet nisu imali potrebu za tim carstvom.
Ono što posebno zabrinjava jeste Trampova bliskost sa magnatima poput Ilona Maska, koji se nominalno drže izvan politike ali koji imaju nezajažljive političke, pa čak i ideološke ambicije. Mask je reprezent i paradigma novih struktura moći koje su obuzete porivom da svijet oblikuju u skladu sa vlastitim ludilom. Sa svojim idejama u kojima se stapaju tehnološki utopizam i eugenika neugodno slična onoj nacističkoj, Mask je predimenzionirana varijacija Džima Džonsa, vođe sekte Hram naroda, koji je na kraju sa svojim sljedbenicima izvršio jedno od najvećih kolektivnih samoubistava u istoriji.
Premda sljedbenici suverenističkih i konzervativnih ideologija i politika širom svijeta, a prevashodno u Evropi, polažu prilične nade u Trampovu Ameriku, ostaje nejasno šta oni tačno očekuju da će im ta Amerika ponuditi, izuzev retorike koja ohrabruje reakcionarne ideje i odbacivanje ne samo neoliberalnih ideoloških ludila u polju identiteta i ljudskih prava, već i odbacivanje svakog moderniteta. Oni koji u Trampa gledaju kao u spasitelja olako zaboravljaju da je on prije svega rasist i supremacist koji ostatak svijeta posmatra kao inferioran u odnosu na Ameriku iz njegovih halucinantnih vizija.
Zbog toga je najracionalniji pristup prema promjeni na vrhu američke politike onaj kog ima zvanična Moskva, koja je tradicionalno oprezna i rezervisana prema velikom republikanskom povratku na čelo Sjedinjenih Država. Za razliku od sluđenih evropskih suverenista, Moskva ne zaboravlja da u odnosu prema ostatku svijeta ne postoji supstancijalna razlika između demokrata i republikanaca i da su obje te partije samo uslužni servisi američke korporatokratije koja se i dalje ne odriče svojih imperijalnih ambicija.
Amerikom neko mora vladati i ko god da njome vlada, to treba posmatrati kao činjenicu a ne kao ideološki svjetionik, tim više što iza antagoniziranih ideoloških narativa u Americi stoji monolitni duh korporatokratije. U ovom vijeku na čelu Amerike prilično su se harmonično smjenjivali demokrate i republikanci i ko god da je njome vladao, njena je politika prema ostatku svijeta bila suštinski nepromijenjena i moglo se govoriti samo o nešto agilnijem ili nešto opreznijem imperijalističkom intervencionizmu.
Ovog novembra Amerika je birala između Kamale Haris, te Biljane Ristić, odnosno netalentovane imitatorke vedeta Demokratske stranke, i Donalda Trampa, te Seke Sablić, odnosno Kristine iz filma Maratonci trče poslednji krug, dakle histerične provincijske usjedilice u kojoj se ispod odanosti konzervativnim i patrijarhalnim imperativima krije jeftina opajdara. I zaista se, s aspekta svijeta, u Americi nije desilo ništa drugo osim što je neko uzviknuo – a sad malo ona!
Zato je od pitanja šta Tramp, taj Inkitat Ilona Maska i američke korporatokratije, može ponuditi svijetu, puno važnije pitanje šta današnji multipolarni svijet može ponuditi samome sebi. To je pitanje naročito značajno u Evopi, čija se unija ubrzano raspada i u kojoj se još uvijek ne naziru nove ideje i novi savezi sposobni da obezbijede stabilnost i ravnotežu Starog kontinenta. I upravo kroz tu činjenicu postaje razumljivo da su i razočarenje debaklom demokrata i ushićenje trijumfom republikanaca samo okretanje glave od prizora vlastite političke i ideološke jalovosti i dezorijenisanosti.
