Besjeda na Svetosimeonovskom saboru u Podgorici, 24.februara 2024. godine
Vaše Visokopreosveštenstvo Vladiko Joanikije, vaša preosveštenstva gospodo arhijereji, časni oci, braćo monasi, sestre monahinje, gospodo hrišćanska, Kratak je put kojim tečemo, naš život se zamalo javlja a ubrzo nestaje. Takvim se riječima veliki župan Stefan Nemanja, tada već monah Simeon iz duboke starosti opraštao od ovoga svijeta. Svijeta u kome je vladao više od 40 godina, svijeta u kojem je obnovio svoju djedovinu i utvrdio Bogom mu povjerenu zemlju, svijeta u kojem je više od bilo kog srpskog vladara prije njega pokazao i umijeće vladanja i umijeće življenja, svijeta čijih se blagodeti nekoliko godina prije toga odrekao da bi njegovi potomci sa razlogom mogli reći da je bio nebeski čovjek i zemaljski anđeo. Riječi iz Knjige propovjednikove, koje su, kako nas izvještava Sveti Sava mogle odzvanjati u svijesti umirućeg čovjeka, bile su mu samo još jedna potvrda da je ovaj život čak i onda kada je to život obilja, časti i vlasti ništa drugo do li taština nad taštinama, te da nekakvog smisla može imati samo onda kada se pogled od zemaljskog meteža okrene na onu drugu stranu; kada se okrene ka tihom pokoju neba blaženoga, kako je to govorio Vladika Rade; ka onom, dakle, mjestu gdje crv ne grize i rđa ne kvari.
Bilo je srpskih vladara i prije Nemanje. Bilo ih je velikih i znamenitih, nama znanih i nama neznanih, ali je tek sa njim započela srpska istorija, i to ne bilo kakva već srpska sveštena istorija. Kada je njegov otac Zavida posle igara prestola sa svojom braćom dobjegao u zemlju dioklitijsku i tu porodio svog najmlađeg sina, nije mogao ni slutiti, kako Domentijan kaže – da će se Božije tajne pokazati na njemu da će vladati nad zemaljskim i da će se na nebesima nastaniti sa anđelima. Usud i zemljaski poslovi su, dakle, htjeli da prvi srpski svetitelj bude rođen upravo u gradu u kome smo se danas sabrali, gradu onda zvanome Ribnica.
Primivši latinsko krštenje, jer je latinskih jejera tada ovde samo i bilo, po povratku sa svojim ocem na stolno mjesto bio je kršten po drugi put, odnosno miropomazan u pravoslavnoj crkvi svetih apostola Petra i Pavla u Rasu, posred zemlje srpske. Izvori kažu da je u ranoj mladosti pao u nenavid svoje braće koja su, kako kažu knjige starostavne, bila obuzeta zlom revnošću i da je jedno vrijeme proveo zatočen u jednoj pećini moleći se Svetome Đorđu za izbavljenje i zavjetovavši se da će mu jednog dana podići velelepni hram. Drugi izvori kažu da se, nakon što se oslobodio zatočeništva i neposredno prije nego što će doći na srpski presto, susreo negdje na nišavskoj strani sa moćnim vizantijskim carem Manojlom I Komninom, koji tu bješe došao iz Konstantinova grada. Moćni romejski car tada se zadivio mudrosti junoše. Darovao ga je carskim sanom dodijelivši mu od svoje zemlje župu Dubočicu u nasledni posjed.
Bilo je, dakle, vremena kada su na presto srpskih zemalja dolazili vladari sa znanjem i mudrošću, jer i mudrost i znanje su neophodni ne bi li se poslovalo sa svjetodršcima ovoga vijeka. Bilo je, dakle, vremena kada su moćni carevi srpskim vladarima darivali svoje zemlje, kada im nijesu otimali njihove i upravo je tu kada je došao na presto započela velika misija velikog župana Stefana Nemanje – da se u rvanju sa još moćnim romejskim carstvom izbori za samostalnost i samosvojnost države koja mu je povjerena na upravu.
Opisivali su ga zbog tog njegovog pregnuća vizantijski hroničari različito, Nikita Honijat za njega kaže da je varvarin i neobično drzak čovek. Konstantin Manasija kaže da je lavlju kožu često zamenjivao lisičijom aludirajući na njegovu spremnost da umjesto borbe pribjegne pregovorima, Evstatije Solunski se divio njegovoj visini i njegovom naočitom izgledu. Ima nešto od te drskosti o kojoj je govorio veliki vizantijski istoričar na onoj čudesnoj fresci koju nalazimo u Bogorodici Ljeviškoj. Ima nešto na toj istoj fresci koja raširenih ruku dočekuje kosovskog hodočasnika i od onog naočitog i stasitog izgleda o kojima je govorio veliki vizantijski tumač Homera. U svojim zemaljskim poslovima, trudeći se da pribavi samostalnost svojoj zemlji, Stefan Nemanja je pribjegavao različitim mudrostima: pravio je paktove i zaokrete, pravio sa Ugrima, sa Mlecima, sa papama… Ali se svagda okretao oko dva stožera svoje uprave: oko želje da svojoj zemlji pribavi samostalnost i oko pravoslavne vjere. Brinući se o zemaljskom, kaže Domentijan, svagda imađaše pred očima nebesko. Gradio je hramove, poput onog posvećenog Svetom Nikoli u Toplici, poput Đurđevih stupova, ispunivši tako zavjet dat tokom zatočeništva u pećini da bi oni i danas stajali u Gori našoj Crnoj, poput Studenice majke svih crkava, poput Hilandara, tog centra srpske duhovnosti, te prve srpske ambasade, tog prvog srpskog univerziteta u kojem su čitana i prevođena najznačajnija djela vizantijske učenosti.
Bilo je, dakle, vremena kada su vladari gradili hramove i darivali ih narodu, kada im ih nijesu otimali. U hilandarskoj povelji svakom diplomatskom pregnuću na uzor Stefan Nemanja je podvukao samosvojnost svoje vladavine i osobenost svog srpskog naroda. Gospod, kaže on, razdijeli narode i svakome zakone i naravi dade i po premudrosti svojoj postavi nad njima jedne za careve, druge za knezove, druge opet za gospodare, pa je i tako našim pradjedovima, kaže on, dao da upravljaju ovom zemljom srpskom.
Legitimitet vlasti ne izvodi se više iz moći ili dobre volje vizantijskog ili bilo kog drugog cara nego je to stvar Božijeg poslanja. A kada je obnovio svoju djedovinu, kada je Božijom pomoći i sopstvenim trudom zadobio od pomorskih zemalja Zetu sa gradovima od Arbana Pilot, od Grčke zemlje Lipljan sa Labom, Levče, Zagrlatu, Rek, Lepenicu kada je njegova vladavina došla do vrhunca i kada je, kako kaže sveti Sava, ušla u mir i tišinu – tada se Stefan Nemanja tog gospodstva, sile i vlasti odrekao jer sva slava i čast ovoga svijeta dođe mi kao ništa. Nadići sebe pred izazovom moći – to je bio Rastko Nemanjić. Nadići sebe na vrhuncu moći onda kada ta moć nije ničim ugrožena – to je bio Simeon Mirotočivi. Vidjevši pogodan trenutak iziđe, kaže sveti Sava, od vladavine svoje i udalji se od naroda svoga i svu vlast predade svom srednjem sinu privjenčavši ga najpre vizantijskom princezom da bi taj isti sin uskoro sebe ovjenčao titulom prvog srpskog kralja. Malo je onih ljudi koji starost dočekaju mudri i samopregorni. Kao da neumitno isticanje života pojačava u njima želju za moći, za stjažateljstvom, za slavom kojim se to neumitno odmicanje života želi na neki način nadoknaditi a taj isti trošni život produžiti. Ali stare sjedine Simeona Nemanje, kako je u narodnoj pesmi ostao poznat, znali su kada i kuda se treba povući. Primivši monaški čin najprije u Studenici dao se u dobrovoljno samoprogonstvo u tuđu zemlju, u manastir Hilandar, da bi taj isti manastir Hilandar zahvaljujući njemu postao uskoro srpski.
A kada je njegova zemaljska litija došla do dobrog kraja, pojali su ga mnogi narodi, i Grci i Iverci, i Rusi i Bugari, i njegovi Srbi. Tako je čovjek srpski postao čovjek kosmopolitski. Tako je nazahvalni i vjerolomni varvarin iz vizantijskih izvora u drugim isto tako vizantijskim izvorima litijom diplomatije postao veliki preblagorodni župan Srbije.
Tako je i obris onog drskog pogleda sa freske u Ljeviškoj postao litijom preumljenja onaj pokajnički i umilni pogled koji nas zaziva i opominje sa one čudesne freske iz manastira Mileševa. Cjelokupni život Stefana Nemanje bio je jedna velika premjena: od progonstva do prestola, od vazala do vladara, od županskih dvora do monaške kelije, od Stefana Nemanje do Simeona Mirotočivog.
Bila je ispunjena pokajanjem svagda se penjući ka onom višem, ka zasićenju svete žudnje. I ako se pod kašto u svim svojim zemaljskim poslovim a i metežima, ispunjeni našim strahovima nađemo ponekad pred vratima razboritosti i cjelomudrenosti, onda će nam svešteni primjer Simeona Nemanje u tom našem poduzeću ka nekoj vrsti premejene našeg života poslužiti kao najbolji primjer. A uzori i primjeri u raščaranom svijetu u kome živimo u svijetu prepunom lažnih slika su nam nasušno potrebni. Dozvolite još da na samom kraju ovog prigodnog slova usrdno zahvalim Mitropolitu Joanikiju što mi je učinio veliku čast pozvavši me da makar i nemušto prozborim neku riječ o prvom srpskom svetitelju. Dozvolite mi da građanima ovog blagoslovenog grada čestitam srećnu slavu a da svima vama koji ste se našli na ovom zborostajanju poželim dug, dobar i ispravan život.
Hvala vam i srećan vam praznik!
Dr Mikonja Knežević
Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska
