Iako je dobar dio nebeskog plavetnila prekrivao jedan poveći oblak, ipak je izgledalo da se nad Cetinjem toga jutra pristojan dan rađa. Ispred banke se formirao prilično veliki red, na čijem smo začelju nas dvojica. Od svih prisutnih, jedino smo ja i on ponijeli sa sobom kišobrane, iako i ostali veoma dobro poznaju promjenljivu ćud vremena i klime na Cetinju.
On je čovjek u ranim sedamdesetim godinama i nastanjen je u obližnjem selu, iako je dosta često u gradu, pa smo se s vremena na vrijeme na raznim mjestima sretali, a jednom prilikom i formalno upoznali. Od momenta kad sam stigao ispred banke, sve vrijeme je bio leđima okrenut u odnosu na mene i razgovarao sa drugim ljudima. U jednom momentu se iznenada okrenuo i rekao:
„Moram ti nešto reći! Dobar je bio Amfilohije! Mnogima je pomaga’ u ovom gradu“.
Zatim je počeo glasno, kako bi ga i ostali koji su stajali u redu čuli, da nabraja sve one ljude koje on lično poznaje, a kojima je „Amfilohije pomoga‘“. Rekoh mu da me je baš skoro moj kolega iz bogoslovije Aleksandar Vujović podsjetio kako smo, nakon što je objavljeno da se upokojio mitropolit Amfilohije, otvorili prozor školske zbornice i u nevjerici slušali pucnje i veselje nekih ljudi. Na to mi je odgovorio sledeće: „Nemoj da si na kraj srca! Svuda ima usijanih glava! Ima ih i na ovu vašu bandu koliko ‘oćeš“.
A par dana prije ovog razgovora sam mom prijatelju – novinaru i guslaru Raju Vojnoviću pričao kako mi je prije koji mjesec jedan čovjek srednjih godina pripovjedao o tome kako tek sada shvata koliko je, zapravo, mitropolit Amfilohije bio važan za Crnu Goru, iako se, kako se izrazio, previše miješao u politiku.
Dalje, jednom prilikom, nakon liturgije u Cetinjskom manastiru, prišla mi je žena , takođe srednjih godina, tražeći sa ispruženim dlanom desne ruke da joj udijelim nešto novca. Kada je dobila nekoliko metalnih kovanica, ljubazno se zahvalila, ali i istovremeno primijetila da je mitropolit Amfilohije bio značajno manje štedljiv, kada je u pitanju milostinja, u odnosu na mene.Takođe, nakon liturgije na Veliku subotu, maturanti bogoslovije su mi opisivali slične susrete i razgovore u gradu, čija je suština u shvatanju i priznanju njihovih poznanika i sagovornika da je , ipak , „Amfilohije dobar čovjek bio“…
Ubrzo je počela da pada prilično jaka kiša, pa smo svi ušli u banku, gdje smo nas dvojica nastavili razgovor. U jednom trenutku je konstatovao i sledeće: „A dobar je bio i oni stari mitropolit Dajković! Kako se ono zva’ Dajković?“
Nakon izlaska iz banke, dok sam gazio preko mokrih i klizavih pločnika, prepunih rupa, razmišljao sam o tome kako smo se kao ljudi gotovo svi promijenili i čudni postali. Počinjemo da shvatamo koliko nam je neko dobar i važan tek nakon njegovog upokojenja.
Moji sagovornici, baš kao i oni ljudi sa kojima su o blažene uspomene mitropolitu Amfilohiju maturanti razgovarali su, makar kada je ta osobina u pitanju, samo jednu, što bi rekli stari Cetinjani, „đavo’sku zeru“ ispred nas ostalih…
Izvor: Etos