„Ljubav prema bibliotekama, kao i sve ostale ljubavi, mora se steći“ – piše u predgovoru knjige „Biblioteka noću“ argentinsko-kandaskog romanopisca i esejističara Alberta Mangela.
No, čemu služe biblioteke u ovom napuklom ekranu?
Pretpostavimo da u njima još postoji specifičan miris papira i prašine; podjednako dramatičan kao i prilikom naše prve posjete nekoj biblioteci kada smo, iz ko zna kakvih razloga, odlučili da je posjetimo, možda i učlanimo, ostajući nekoliko trenutaka začuđeni jer, opet da citiram Mangela, niko ko prvi put stupa u prostoriju sačinjenu od knjiga ne može instiktivno znati kako da se ponaša, šta se od njega očekuje, šta mu se nudi, šta je dozvoljeno. Čovjeka može savladati užasan strah − strah pred prostranošću ili pred prostranstvom, pred nepomičnošću, pred podsmješljivim podsjetnikom na sve što se ne zna, pred nadzorom − i dio tog snažnog osjećanja može se zadržati čak i pošto se svi rituali i konvencije nauče, geografija prostora savlada a urođenici postanu prijatelji.
Čemu, dakle, služe biblioteke u ovom napuklom svijetu?
Posjetio sam nedavno gradsku biblioteku u Nikšiću. Preselila se iz Dvorca kralja Nikole u „profesorsku zgradu“, što se nalazi u blizini Doma zdravlja. Jeste sada sve urednije, pedantno kao u privatnoj zubnoj ambulanti, ali osjetih se grešno u takvom ambijentu. Vidim, knjige su uredno složene po odajama i policama; vidim, kako su umorne od nedavne seobe; osjećam njihovu nostalgiju za roditeljskom kućom, carskim dvorcem. Lijep je njihov novi stan – ali i knjige su ljudska bića.
Čak i bibliotekar izgleda mnogo svježije, kao da nije prošlo nekoliko godina od našeg posljednjeg susreta. Nije me ukorio što vraćam knjige nakon nepristojno dugog utamničenja, što ne plaćam uredno članarinu. Imam utisak da mu je bilo milo što me uopšte vidi, a što se knjiga tiče samo-neka-su-zdravo. „Revizija, pa se mora“ – ne bi me inače ni podsjećao.
Da ne budem pogrešno shvaćen. Knjige koje sam zadužio teško da bi iko ikada zatražio na pozajmicu (da, znam, perfidan način da se namiri savjest). Doduše, jednom se desilo da je neka studentkinja tražila 87 pesama. Katalog je neumoljivo dokazivao da biblioteka posjeduje traženu knjigu. Sjetio se mudrac iz biblioteke: „Toliko pjesama može biti samo kod Mićka“. Pozvao me telefonom, umolio, ako bih, ipak, mogao da vratim svih 87 pjesama, pa kada se studentkinja nauživa, biće mi javljeno da ja opet preuzmem brigu, jer toliko pjesama teže je čuvati nego krdo divljih konja. I knjige, dakle, hoće dobrog ukrotitelja.
Da ne bude zabune. Bibliotekar nije mislio metaforički, već bukvalno: da vratim svih 87 pjesama. Naime, jednom sam dotrčao prestravljen u gradsku biblioteku, u Dvorac, tražeći nekoliko knjiga o baroku i renesansi. Prethodno sam bio loše sreće s bibliotekom Filozofskog fakulteta. Knjige sam tamo bio pronašao, ali u nekoj pocijepana pjesma, u drugoj ciklus pjesama, a u svakoj istrgnut predgovor i/ili pogovor. Kasnije sam, sa gotovo stoprocentom sigurnošću, ustanovio koji je student-zlotvor bio toliko morbidan da cijepanjem djelova oskrnavi sve te knjige. Možda je to bio udruženi zločinački poduhvat, ali samo se jedan student, B. S., hvalio kako je baš ON sačinio „odličnu skriptu“ za ispit iz Renesanse i baroka. Vidio sam skripta, prelistao, sve shvatio. Sramota me i danas što sam i sam iz njih pripremao ispit. Predgovor je predgovor! – a student je dužan da uči šta i kako mu se kaže. To što sam misli vrijedi jedino kod kuće.
Ubjeđivao sam bibliotekara da bi najbolje bilo da nekih stotinak odabranih naslova zadužim bar četiri, pet godina, jer sam računao da će student-zlotvor do tada sigurno diplomirati. A ako se učlani i u gradsku biblioteku… Ne znam, sve to pomalo podsjeća na onog Adama Trpkovića iz Pekićevog „Vampira“ što u rastrojstvu uništava kišobrane i sve što na kišobrane liči. Ali, groteska u stvarnosti nije isto što i groteska u literaturi.
Odmah da kažem. U moju priču bibliotekar nije povejrovao. „Mićko, pusti te djetinjarije. Uzmi knjige koje su ti potrebne. Vrati kada ih pročitaš. Ne brigaj, znam da čitaš red-po-red“.
S druge strane, bibliotekar mi je ispričao kako je biblioteka najbolje poslovala tokom ratnih devedesetih godina, usred sankcija. O tome neću govoriti javno, jer sam povjerovao bibliotekaru da je sve, vaistinu, bilo kako mi je ispričao.
Ali da kažem. Ljubav prema knjigama može biti veoma opasna
Moj prijatelj, pjesnik, R. Č. godine 1999. napušta fakultet i dobrovoljno odlazi ravno na Kosovo. Drhteći pred NATO avionima uviđa koliko „rat nema veze s Ćosićevim romanim“. Kada je skoro sve bilo sravljeno NATO bombama, kada je i njegov strah bio sravljen sa ruševinama jedne biblioteke, pjesnik R. Č. je pao na koljena skupljajući panično nekakve knjige. Izgleda da je to bio njegov jedini zločin u ratu. Završava na vojnom sudu, gdje mora da dokazuje svojim zavidnim čitalačkim iskustvom koliko je lud za knjigama. Kasnije, tokom povlačenja sa Kosova, pjesnik R. Č. ostao je trajno traumatizovan gledajući sa svog tenka srpske starice, što su padale na koljena, zapomažući: „Kome nas ostavljate!?“ Bilo je to negdje oko Đakovice, valjda.
Nakon višegodišnjeg samovanja u svom selu P. P. pjesnik R. Č. upisuje opet fakultet. Usred jednog predavanja umalo se nijesmo dohvatili za dušnike. Tako smo postali prijatelji. Ja sam tvrdio da je Ćosić loš pisac, a on se čudio kako išta pohvalno mogu da kažem o Svetislavu Basari. Nikad mu nijesam rekao zašto sam tih godina čitao Basaru. Nijesam ga nikada pitao zašto je mislio baš o Ćosiću, tamo, na Kosovu.
Umbert Eko je bio veliki optimista. Tvrdio je da se nikada nećemo riješiti knjiga. Možda je u pravu, možda će nas knjige progoniti, mučiti i zlostavljati sve do raja ili pakla. Ništa tu neće promijeniti ova virutelna era, ovaj upad u pukotinu razuma i vida. Jedino za šta možemo da se uhvatimo jesu knjige. Zato je sigurnije u biblioteci nego u atomskom skloništu, jer jedino u bibliotekama sve još dramtično miriše na papir i prašinu – na skladište. Ovamo, u ekranu, sve je bezmirisno.
Milorad Durutović
