Ponedeljak, 29 jun 2026
Žurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Više
  • ŽURNALIZAM
  • STAV

  • 📰
  • Arhiva prethodnih objava
Font ResizerAa
ŽurnalŽurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Preporuka urednika
  • Kontakt
Pretraga
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Izaberite pismo
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Follow US
© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Gledišta

Elis Bektaš: Dodik i Izetbegović kao dar s neba

Žurnal
Published: 28. jun, 2026.
Share
Foto: Dražan Pozderović - Nezavisne novine / Fena
SHARE

Piše: Elis Bektaš

Postoji jedna veoma česta i veoma opasna zabluda koja se javlja u vidu tvrdnje da je narativ političara oblikovan horizontom očekivanja naroda kojem se obraća. To, međutim, nije tačno i stvar je neuporedivo jednostavnija. Pučina je, kako Njegoš minuciozno primjećuje, stoka jedna grdna, i za politiku, pogotovo u njenom primitivnom i predmodernom južnoslovenskom varijetetu, savršeno je irelevantno šta prosti puk očekuje. Jer prosti puk će progutati svaku svinjariju i splačinu koja mu se servira, baš kao što će prožderati i deliciju, ne shvatajući da je o deliciji riječ.

Nenaviknut da misli politički moderno i zasužnjen u identitarne kategorije bečko-berlinske škole devetnaestog vijeka, južnoslovenski istorijski i društveni prostor ima skoro seksualnu fiksaciju na teritoriju, na ideje krvi i tla. Zbog toga je osuđen na političke obrasce kakve ima, budalaste, isključive, maksimalističke, posve lišene svijesti o ideji javnog dobra i na nivou elementarne ljudskosti duboko pokvarene. Da je prostor zreliji i civilizacijski potentniji, davao bi i manje opore političke izdanke.

Kada Milorad Dodik i Bakir Izetbegović vode telefonski razgovor predviđen da bude serviran javnosti, oni se ne obraćaju jedan drugome. Ne, oni se obraćaju svako svom biračkom tijelu, računajući da će im idiotluci koje izgovaraju donijeti šićar na predstojećim izborima. Ali narod od njih ne očekuje takav narativ, narod od njih očekuje samo da bilo šta laprdaju, a narod će onda te bljuvotine u slast progutati, ma kakve da su.

Premda nije od naročitog značaja za ovaj tekst, ovdje ću iskazati svoju sumnju u autentičnost razgovora između Dodika i Izetbegovića, prvo što je on satkan isključivo od opštih mjesta koja ova dvojica junoša ponavljaju već godinama i, drugo, što u njemu nema apsolutno nijedna riječ koja bi omogućila da se razgovor barem približno datira. Kraće kazano, ovaj je razgovor mogao biti vođen bilo kad u proteklih desetak godina, pa čak i više.

Elis Bektaš: Prepolovljeni konj za prepolovljene ljude

Dodatnu sumnju budi Dodikova tvrdnja da je Izetbegović snimio razgovor, a potom tražio odobrenje da ga objavi. To je s aspekta fizike apsolutno nemoguće, jer je na snimku Dodikov glas potpuno čist i razgovjetan, a Izetbegovićev obilježen šumom, što znači da je snimanje moglo biti obavljeno isključivo sa Dodikovog telefona. Potpuno je irelevatno ko je snimio tu udruženu svinjariju dvojice propalih đuturuma, ali indikativna je ta potreba političara da se laže, uvijek i svuda, pa čak i onda kada ta laž nema nikakvu razložnu svrhu niti opravdanje.

Ostaviću po strani lingvističke i fizikalne aspekte te skaredne vodviljske predstave dvojice nižih feudalaca i vazala istog gospodara i ukazati na još jednu popularnu zabludu, koja je već postala i opšte mjesto i mit. Riječ je o budalastoj tezi da su Srbi i Muslimani, za razliku od Hrvata, iskreno voljeli Jugoslaviju, jer su ovi potonji bili perfidni i čekali su svoj čas, dočim su Srbi i Muslimani bili naivni.

Stvarnost je potpuno drugačija. Prije svega, ne postoji način da se pouzdano utvrdi mjera ljubavi nekog naroda za neku državu. Uostalom, ne postoji način da se pouzdano utvrdi mjera ljubavi između dva ljudska bića i sve što preostaje jeste vjerovanje u ljubavne izjave. Drugo, odnos Jugoslovena prema Jugoslaviji nije oblikovan sviješću najširih narodnih masa, već političkim, ideološkim, propagandnim pa i kulturološkim narativom kojem su te mase izlagane.

Veoma je pogrešno vjerovati da odnos društva prema stvarnosti oblikuje istorijsko iskustvo, pa čak i ono najtraumatičnije i najtragičnije. Taj odnos dominantno oblikuje već spomenuti narativ, koji je sposoban da remodelira iskustvo prema potrebama struktura moći. Tačno je da je postojao utisak da je Jugoslavija voljena tamo gdje je ona bila temeljni narativni topos, a to su prije svega bile Bosna i Hercegovina, te Crna Gora, a odmah iza njih i Srbija

U Hrvatskoj je, iz razloga čije bi osvjetljavanje nadišlo okvir i svrhu ovog teksta, temeljni narativni topos, čak i među komunističkom nomenklaturom, uvijek bila Hrvatska, pa se tamo ta prividna ljubav samo prenijela sa komunističke na Tuđmanovu Hrvatsku. Sa propašću Jugoslavije, jednako prividna i neutvrđena ljubav Bošnjaka, Crnogoraca i Srba prenijela se sa blaženopočivše tvorevine na druge državne okvire, ponekad čak i na one istorijske ili mitološke.

Elis Bektaš: 2026. – godina bez Mundijala

Nisu, dakle, očekivanja tih širokih narodnih masa oblikovala djelovanje novih političkih nomenklatura koje su odmijenile komuniste, već su te nove nomenklature oblikovale narodnu svijest svojim narativima. To je univerzalna i lako dokaziva zakonitost, nebrojeno puta potvrđena u istoriji.

Neko će ustvrditi da su narodi žrtve. Jesu, i to žrtve vlastite povijesne probave, ali to ne znači da ih treba sažaljevati, jer sažaljevanje neće pomoći njihovom odrastanju. Narodi pristaju na narative po kojima su jedini interesi oni identitarni i istorijski, a sam život odigrava sporednu ulogu. Narodima nije dosadio morbidni i predugo trajući narativ o smrti, stratištima i tragedijama i to mnogo govori o narodima i njihovim ambicijama, kao i o njihovim kapacitetima i predispozicijama za život dostojan čovjeka.

I Dodik i Izetbegović, kao i svi drugi ovdašnji političari, to jako dobro znaju i maliciozno zloupotrebljavaju otupjelost naroda, hipnotišući ih temama koje nisu teme i pitanjima koja nisu pitanja, jer znaju i to da bi u protivnom morali govoriti o temama koje jesu bitne i odgovarati na bitna pitanja.

Ta dva kvislinga bez okupatora već godinama vode karikaturalni rat oko dva dijametralna pristupa teoriji države i prava, premda ni jedan ni drugi ne razumijevaju temeljne pojmove te oblasti, a pritom nisu sposobni da u prćijama i pripizdinama u kojima drže lokalnu vlast sprovedu osnovne zakone kojima se štiti ideja javnog dobra. Zamisli, čitaoče, dva zubara koji ne znaju izvaditi oboljeli zub, ali zato mogu beskonačno naprđivati o postanku čovjeka i iznositi ti svoje pseudonaučne i budalaste teze. A tebe zub boli pa boli i još prenosi svoju bol i svoju trulež na druge zube u čeljusti.

Još jednom da ponovim, uprkos svemu, narod, ili narode, ne treba sažaljevati. Sa sviješću koju su uzgojili, sa svojom spremnošću da poslušno pristaju na idiotluke, laži, pokvarenosti… na mitove umjesto na činjenice, narodi su zaslužili i Dodika i Izetbegovića, oni su im savršeno po mjeri. Uostalom, najbolja talijanska cipela od krokodilske kože, ukoliko je premala ili prevelika, lošija je od jeftine kineske patike odgovarajućeg broja. U njoj će noga da smrdi, javiće se gljivice, stopalo će se deformisati, ali u njoj se kako-tako može hodati. A i nije elegantna talijanska cipela za balkanskog blata.

Na kraju, neka mi bude dopušteno da narodima uputim jednu molbu. Samo nemojte kukati, ako Boga znate. Narodi koji sebi mogu priuštiti luksuz da se na dnevnoj bazi bave identitetom i istorijom, o kojoj imaju veoma suspektna i naknadno oblikovana znanja, narodi su koje je život poštedio stvarnih problema. Vama je dobro, tako vam i treba. Hvala na pažnji.

Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
TAGGED:Bakir IzetbegovićdarElis BektašMilorad Dodik
Share This Article
Facebook Telegram Copy Link
Previous Article Ranko Rajković: Kosovo na Vidovdan
Next Article TV kolumna Milorada Durutovića: Čitanje stvarnosti XVII – Život u fragmentima

Izbor pisma

ћирилица | latinica

Vaš pouzdan izvor za tačne i blagovremene informacije!

Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.
FacebookLike
XFollow
YoutubeSubscribe
- Donacije -
Ad image

Popularni članci

Pavle Simjanović: Žrtve razvoda

Piše: Pavle Simjanović Prelet preko objektivno i subjektivno relevantnog televizijskog sadržaja iz 2024. godine (pet…

By Žurnal

Spajić: Nećemo sa DPS-om i Urom, vlada da se formira što prije

,,Očekujem da će oni koji budu s nama u vladi pomoći da ostvarimo 95 odsto…

By Žurnal

VAR SOBA: Samo da podsjetim…

Piše: Oliver Janković Njemačka je sinoć drugi put u istoriji osvojila prvenstvo Evrope u košarci.…

By Žurnal

Sve je lakše kad imaš tačnu informaciju.
Vi to već znate. Hvala na povjerenju.

Možda Vam se svidi

GledištaSlika i ton

Barski razgovor o religiji kod Njegoša

By Žurnal
Gledišta

Vuk Bačanović: Milo, izvini!

By Žurnal
Gledišta

Elis Bektaš: Dodik i političko Sarajevo ili sudar primitivluka i podmuklosti

By Žurnal
Gledišta

Filipike nad Amfilohijem

By Žurnal
Žurnal
Facebook Twitter Youtube Rss Medium

O nama


Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.

Kategorije
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
Korisni linkovi
  • Kontakt
  • Impresum

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Dobrodošli nazad!

Prijavite se na svoj nalog

Username or Email Address
Password

Lost your password?