Piše: Živana Janjušević
Najveći dio legendi za koje znamo zabilježen je u 19. i početkom 20. vijeka. Kroz usmeno prenošenje neprekidno se mijenjaju, i to je ono što me fascinira. U legendi uvijek postoji barem jedno zrno istine, to su sjemenkice otporne na vrijeme, ali sve ostalo možemo da oblikujemo po sopstvenoj volji – kaže Sonja Živaljević, koja je dio svog opusa posvetila očuvanju legendi prokletijskog, durmitorskog, komskog, a uskoro i bjelasičkog kraja.
Imamo ogromno blago kada je u pitanju narodna književnost. Prosto je nevjerovatno koliko je zapisanih pjesama, priča, bajki, basni, anegdota, poslovica… po kvadratnom kilometru i po glavi stanovnika. I još važnije od tog broja je kvalitet, umjetnička vrijednost. Treba li podsjećati koliko su se Gete i drugi Evropljani oduševljavali našom epskom poezijom, konstatuje književnica Sonja Živaljević.
Ona već neko vrijeme posvećeno radi na očuvanju domaćih legendi, zaogrćući ih novim kaputom. Zahvaljujući njenom peru i predanom istraživačkom radu pred nama su upravo odštampane „Durmitorske legende“, drugo, dopunjeno izdanje (prvo je objavila Turistička organizacija Žabljak, 2023. godine).
Prošle jeseni, uz podršku Ministarstva kulture i Turističke organizacije Gusinja, izašle su iz štampe i „Prokletijske legende“, prva knjiga u kojoj su se na jednom mjestu našle legende vezane za ovaj planinski masiv. Saznajemo da su u pripremi i „Bjelasičke legende“, za koje je podršku najavila Turistička organizacija Kolašin.
– Legende nisu čista fantastika, one čuvaju i istinu o prošlosti i tradiciji, tvoračkoj energiji naroda – kaže u razgovoru za „Dan“ književnica Živaljević.
Krila potomaka slavnog konja Jabučila
Sav od visina, Durmitor je bio dom visokih i snažnih ljudi koji su živjeli po nekoliko stotina godina. Danas je dom vila, (potvrdiće vam one to iznenadnom maglom, brisanjem planinarskih oznaka kako bi zbunile neiskusne, čudnim šumom u šumi nepomičnih smrča…)
Što se vragova tiče, ne brinite, već dugo nisu viđeni u Vražjem jezeru. Povukli su se pred najezdom turista i zmajevi, ljubitelji lijepih djevojaka. Ali, tu su divokoze i medvjedi. Magični runolist i ponosita Nikolina ljubičica. Borovi samci i borovi krivulji. Lijepe i vrijedne djevojke i odvažni stasiti momci.
Stećci u ravnici i grčka groblja zarasla u drijen još su zaključane priče. One druge, o čobanima i lovcima, o starom gradu Pirlitoru i vojvodi Momčilu, o nezaustavljivom hercegu Stjepanu, bitkama i nadmudrivanjima – ne gube sjaj. Kao ni krila potomaka slavnog konja Jabučila.
Sve tri knjige ilustrovala je Nikoleta Ćorović, dizajnirao ih je Gojko Mitrović, a štampala podgorička Art grafika. Isti tim je zadužen za još jednu trilogiju, namijenjenu djeci i mladima, koja je, pak, zasnovana na legendama vezanim za Komove.
– Komske priče („Kom naš dom“ i „Čuvari blaga“) potpisujemo zajedno Velimir Ralević, Žarko Vučinić i ja, a biće zaokružene trećom knjigom pod naslovom „Zmajske suze“. Legende su kopča s prošlošću i tradicijom, folklorom, one vraćaju prirodi, ali i uče o etici, istoriji, estetici, ekologiji. Istovremeno, njihov novi život vezan je za ono za nas sada najvažnije – turizam. Legende i predanja danas su neizostavni dio turističke promocije i ponude. Prirodna atrakcija bez vila, zmajeva i junaka, turisti ne pruža potpun doživljaj. On uvijek kraj jezera sluti, želi priču, tajnu, misteriju – kaže Živaljević.
Za nastanak tako bogatog kulturnog nasljeđa veliku zaslugu ima priroda Crne Gore, raskošno raznovrsna i lijepa, beskrajno inspirativna.
– Ne manje inspirativna bila je duga istorija područja koje danas pripada Crnoj Gori, na kome su se kao oblaci nad planinskim vrhovima smjenjivale izvidnice, plemena i narodi, sveci i trgovci, vojske, carevi i kraljevi, najezde i borbe… Predanja, pjesme i priče čuvale su narodno pamćenje – podsjeća naša sagovornica.
Knjige legendi su, dodaje Živaljević, pokušaj da se autentična predanja sačuvaju od zaborava, da im se da novi život, u vremenu kada se uz pomoć AI uveliko konstruišu čak i video zapisi tobožnjih „crnogorskih legendi“.
– Najveći dio legendi za koje znamo zabilježen je u 19. i početkom 20. vijeka. Nažalost, danas, u selima koja odumiru odlaskom starih ljudi nestaju i mnoge legende koje niko nije zapisao. Legenda se „ne ljuti“ ako je mi doradimo, domaštamo, jer ona tako živi. Ona se kroz usmeno prenošenje neprekidno mijenja, i to je ono što mene fascinira kod nje. U njoj uvijek postoji barem jedno zrno istine, to su sjemenkice otporne na vrijeme, ali sve ostalo možemo da oblikujemo po sopstvenoj volji. Nije nikakav grijeh dopisati, domaštati legendu. To su radili mnogi prije nas, i to što i vi učestvujete u tom procesu budi osjećaj ponosa, jer svi mi koji radimo na tome smo, u stvari, čuvari blaga i prenosimo ga budućim generacijama. I one mogu kasnije raditi na legendama, obrađivati ih, praviti strip, film, pozorišnu predstavu, seriju suvenira… One i na taj način žive. Zato je legenda kao književna vrsta fascinantna – ocjenjuje književnica.
Knjigom legendi se, osim toga, baca novo svjetlo na našu nematerijalnu kulturnu baštinu i ona se otkriva svijetu.
– Raskošna narodna mašta, bogatstvo slika i ideja nastalih u pokušajima da se objasne pojave i dešavanja u prirodi i društvu, natprirodna bića – biće za čitaoce otkriće, ali i mamac da dođu i otkriju naše planine. Priče su jezički, stilski, kompoziciono, prilagođene savremenom čitaocu, a opet dovoljno prozračne da mu ostavljaju prostor za domaštavanje i smještanje u planinski ambijent – navodi Sonja Živaljević.
Jezero sreće
U Prokletijama ima svakakvih čuda. I dan-danas. Na dnu Plavskog jezera spava aždaja Plava. Budi se svake stote godine, da iskali bijes i napravi lom. Samo je siromašni ribar Omer-beg umio da je umiri i uspava. Jezero sreće i dalje je Hridsko. Ljekovitim ga čine vile, kupajući se povremeno u njemu. Kada je vilama baš dosadno, šegače se s momcima. Džinovska stara stabla kriju mnoge tajne. Strpljivom će ispričati ponešto o šumskim gusarima i karavanima, skrivenom blagu. Prastari crteži na kamenu ne kriju ništa, pričaju, ali ih svako razumije na svoj način. Šta tek reći o maglama gustim kao kiselo mlijeko, o plavim izvorima, vjetrovitim prevojima, omamljujućim dolinama, džinovskom stjenovitom cvijeću?! Osim bogova i vila, nad njima (i nama) bdi i neustrašiva Tita, Vusijeva ćerka.
Pored književnosti i turizam nudi novi život drevnim legendama. Ljepote naše prirode u očima gostiju dobijaju posebnu čar kada saznaju i priču o njihovom postanku, nastanku njihovog imena ili o stvarnim ili izmišljenim junacima i bićima vezanim za određeni lokalitet.
– Savremeni turista želi kompletan doživljaj, a priča mu to pruža. Sasvim je poseban doživljaj kada posmatrate Hridsko jezero znajući da su ga vile učinile ljekovitim i jezerom sreće, ili mistično Plavsko jezero na čijem dnu spava opasna aždaja Plava…– priča uz osmijeh književnica koja je ovoga puta obalu Plavskog jezera zamijenila morskom, gdje vrijedno radi na novom rukopisu. Upravo u Baru, u suvenirnici „Žuka“, 28 prokletijskih i 27 durmitorskih legendi čekaju da im se do ljeta pridruže i „Bjelasičke“.
Izvor: Dan
