Podgorica je nakon Drugog svjetskog rata, nakon savezničkih i okupatorskih razaranja, imala priliku da se arhitekstonski razvija u granicama ukusa, mjere i smisla kao mediteranski grad par excellence; pogotovo jer je imala na raspolaganju arhitektonsku maštu čudesne Svetlane Kane Radević, što je upamćena kao prva žena arhitekta u Crnoj Gori, ali i kao autor remek djela, kakvo jeste i Hotel Podgorica.
Takva, rekoh, arhitektonska šansa počela je da se raspada dolaskom ljudi u džemperima na vlast, a prvenstveno tokom preduge vladavine gradonačelnika, što je svojom despotskom politikom prije nalikovao šerifu sa Divljeg zapada, negoli političaru modernog vaspitanja. Kakav je danas rezultat? Dobili smo glavni grad bez šarma, autentičnosti, a, reklo bi se, da više priliči arhipelagu nego gradu.
Ako samo osmotrimo sliku džinovskog solitera, koju prilažemo uz ovaj osvrt, a koji svojom ukupnom staklenom i nacionalnom ikonografijom ilustruje slike lažnog progresa, uočavamo kako je taj megalomanski objekat svojim monstruoznim sjenkama zatamnio svoje okruženje, čineći ga najobičnijom urbanom mizerijom, čineći jedva vidljivim, pa i tragičnim, jedno arhitektonsko čudo, što se zove Hotel Podgorica.
Najzad, ukupan vizuelni prizor možemo sada tretirati kao školski primjer arhitektonske groteske. Ali, istovremeno u tome možemo prepoznati i prostornu metaforu naše požderane stvarnosti. Kao što su megalomani prije pola vijeka razorili Njegoševu kapelu na Lovćenu – skromnu i lijepu, a nesagledivu u svojoj simboličkoj vrijednosti – gradeći monstruozni mauzolej, tako su i njihovi potomci počeli da grade monstruozne objekte, podvlačim, monstruozne – ne samo u smislu veličine već i u etičkom smislu, koji proždiru naše gradova.
Kako grotesku obično prati i ironija, potrebno je uočiti još jednu analogiju. Kada je porušena Njegoševa kapela, ona je još zadugo ostala upisana na zvaničnom grbu Crne Gore. Simbolički se to moglo shvatiti kao simptom naše raspolućenosti, jednog šizofrenog odnosa prema Njegošu; prema temeljima kulture uopšte. Slično je i danas. Graditelji monstruoznih podgoričkih solitera usuđuju se, istovremeno, da besjede na svečanosti posvećenoj Kani Radević…
Milorad Durutović
