Piše: Slađana Ilić
Od Abdulrazaka Gurne, nobelovca za 2021. godinu i dobitnika Velike Andrićeve nagrade za životno delo, više romana prevedeno je na srpski jezik. Za ovu priliku izdvajamo „Život posle života“ u prevodu Olje Petronić (Čarobna knjiga, Beograd 2022). Pored ovog, pomenuti izdavač objavio je još tri Gurnina romana: „Napuštanje“, „Pored mora“ i „Raj“.
Ovaj predavač postkolonijalne književnosti, britanski profesor emeritus, kao pisac nikada nije napustio teme koje su u vezi s istorijom Istočne Afrike, u kojoj je 1948. rođen, u Zanzibaru (Tanzanija), a koji je napustio kao osamnaestogodišnjak, tokom Tanzanijske revolucije.
U romanu „Život posle života“ prikazana je sudbina različitih generacija pripadnika dve kenijske porodice, u velikom vremenskom rasponu, od poslednjih decenija 19. veka pa sve do šezdesetih godina 20. veka. Na njihov život je uticala izuzetno trbulentna istorija Afrike, počevši od Al Buširijevog ustanka protiv nemačke vlasti (1888), preko nemačkog rata s plemenom Hehe na jugu, potom Madži Madži pobune (1905) koja je zahvatila pola nemačke kolonije, i najzad Prvog i Drugog svetskog rata.
Život Afrikanaca obeležen je izrazitom bedom, usled koje se očevi nisu libili da dugove otkupljuju sinovima, ili bi pak ovi, ne izdržavši beznadežnu nemaštinu, sami bežali od kuće, u pokušaju da se nekako snađu i prežive. U toj atmosferi, srećnim slučajem, sreću se i postaju prijatelji računovođa Kalifa i Ilijas koji je stasao u gazdinstvu jednog nemačkog upravnika. No, taj kratak period kakve-takve bezbrižnosti, kada Ilijas nalazi rođenu sestru (Afiju), a koja je po smrti majke data jednoj porodici gde je služila u surovim uslovima, taj period obeležen blagošću i prijateljskim razumevanjem, prekida se zauvek Ilijasovom odlukom da stupi u nemačke zaštitne trupe (shutztruppe), poznate po surovosti i brutalnosti.
U toj tački sustiču se izrazite razlike u mišljenju dva prijatelja, njihov suprotan pogled na porodicu, na značaj njenog opstanka i lične sreće bližnjih, spram „viših ciljeva“ i maglovitih ideala, kao i drugačiji pogledi na tekovine kolonijalista, na njihove metode vladanja i na dugoročne ciljeve. Takođe, na osnovu niza daljih Ilijasovih postupanja uviđamo svu složenost pitanja identiteta i njegove promene, uzroke za to, kao i dalekosežne posledice – o čemu Afija i njena, u međuvremenu osnovana porodica (muž Hamza i sin koji nosi ime njenog nestalog brata), u upornoj potrazi, saznaju tek nakon Drugog svetskog rata.
Naime, Ilijas koji je preživeo različite istorijske izazove i pošasti, odlučuje se za život u Nemačkoj u kojoj sa Nemicom zasniva porodicu, menja ime, maršira sa pripadnicima Reichskoloniailbund-a – organizacijom nacističke partije koja je zagovarala vraćanje kolonija. Ipak, i pored izrazitog pronemačkog angažmana, Ilijas je, zbog kršenja nacističkih rasnih zakona (zbog vanbračne afere s „arijevkom“), poslat u koncentracioni logor Saksenhauzen kod Berlina, a njegov sin dobrovoljno polazi sa njim. Odatle nisu izašli.
Odnos Nemaca prema pripadnicima shutztruppe, a smatrani su životinjama i divljacima, kao i konac priče o Ilijasu, svedoče o važnoj, a opet, oduvek poznatoj temi, o izrazitom otklonu kolonizatora prema kolonizovanom stanovništvu, kao i o konstantnoj aroganciji koja se zasniva na ekonomskoj, tehnološkoj i navodno kulturnoj superiornosti.
Ovo je roman o ropskom pounutrenju vrednosti kolonijalnog gospodara, u uverenju da se tom internalizacijom može pobeći od žiga inferiornosti, o gvozdenom kavezu imperijalne surovosti u kojem se sve takve nade raspršuju, kao i o žrtvama tih silnica, o običnim, malim ljudima, kao što smo vi i ja.
Izvor: Iskra
