Piše: Žikica Simić
U američkoj varijanti engleskog jezika postoji reč „maverick“. Njome se označavaju nezavisne individue koje odbijaju da se usaglase sa pravilima koja važe među pripadnicima određene grupe. Etimološki gledano, poreklo ove reči je prezime američkog pionira Samjuela Maverika koji nije pristajao da žigoše životinje koje su bile u njegovom vlasništvu.
Ljudi koje označava ova reč uvek su bili predmet interesovanja popularne umetnosti. Hrabrost sa kojom žive svoje odmetničke živote, avanture kroz koje prolaze, dostojanstvo sa kojim nose krst sudbine koja im je dodeljena, neiscrpna su inspiracija za rokere i filmadžije. Ima bezbroj pesama i isto toliko filmova o ovoj vrsti ljudi.
Bilo je maverika i među onima koji stvaraju rok pesme i filmove određene vrste. Bilo je, kažem, jer ih je sve manje. Druga vrsta ljudi preuzima primat… Ne bih, ipak, o tome. To je druga priča.
Maj je surov mesec
Maj je, kao i april, surov mesec. Klimatske promene, valjda, šta li? Pre nekoliko dana dva autentična maverika su se odjavila iz ove kloake u koju se pretvorio svet u kojem živimo.
Prvi od njih je Stiv Albini. Ubila ga srčana kap 7. maja dok je u svom studiju „Electrical Audio“ obavljao poslednje poslove oko izlaska novog albuma njegovog aktuelnog benda Shellac. Ta ploča pod imenom „To All Trains“ objavljena je 17. maja, 10 dana posle njegove smrti. Imao je 61 godinu.
Stivi Albini je brbljivi, namćorasti, radikalni roker, ikonoklast i mizantrop, kavaljer buke i haosa, pokeraš čeličnih živaca i ledene face, ultralevičar spreman za konačni obračun. On je inženjer zvuka za koga je „sonični integritet“ vrhovna muzička vrednost.
Dva dana kasnije, 9. maja, stigla je vest da je umro Rodžer Korman. Imao je 98 godina.
Rodžer Korman je reditelj i producent koji se „posvećuje proizvodnji filmova krajnje skromnog budžeta, koji se vrlo brzo snimaju, većinom u trajanju od sedamdesetak minuta. Aktivan je bio od 50-ih godina prošlog veka.
Zanimao ga je žanrovski film. Pravio je vestern, naučno-fantastične, gangsterske i horor filmove. Kad je, sa ekspanzijom rok muzike, mlada generacija stupila na društvenu scenu snimao je filmove koji su se bavili adolescentima i kontrakulturom. Naročito je uspešan bio u prenošenju književnih dela Edgara Alana Poa na filmsko platno.
Tragični redosled koji je povezao odlaske Stiva Albinija i Rodžera Kormana učinio je da se uspostavi neka veza između njih. Moglo bi se, naime, zaključiti da su njih dvojica, i pored generacijske i artističke udaljenosti, bili najžešći protagonisti anti-korporacijskog otpora u oblasti filma i rok muzike.
Ove dve oblasti su pod apsolutnom vlašću velikih korporacija. Moguli koju vladaju njima određuju pravila, promovišu sistem vrednosti, protežiraju svoje favorite, trude se da unište sve koji drugačije misle i rade. Profit je vrhovna vrednost.
Albini i Korman su u tom i takvom okruženju – svako u svoje vreme i na svoj način – uspeli da stvore oaze iliti zabrane gde važe drugačija pravila, gde je reč umetnika važnija od menadžerskih odluka. Bili su ljudi od integriteta, ličnog i artističkog, hrabri da se suprotstave i maštoviti u pronalaženju novih modusa za realizaciju svojih ideja.
Audio inžinjer i vagina
Stiv Albini je bio izuzetna rok ličnost. Talentovani muzičar i studijski delatnik sa jasnom idejom kako muzika treba da zvuči. Bundžija bez dlake na jeziku, veliki meštar snimateljskog zanata. Delovao je kao rok muzičar. Predvodio je tri benda – Big Black, Rapeman i Shellac. Njihova muzika bila je „košmarna reportaža iz srca korumpirane Amerike“.
U maju 2008. godine Shellac su svirali u Beogradu. U tekstu koji sam povodom tog koncerta napisao za sajt B92 piše:
„U muzici sastava Shellac nema suvišnih delova. Samo kost i koža, odnosno skelet. Pokrenut opasnim gitarskim rifovima i teškim, bubnjarskim rafalima, koji kao pneumatski čekić udaraju u glavu i dijafragmu, on odigrava scene iz imaginarnog pozorišta senki. Monohromatska i minimalistička muzika ovog benda je zapravo rok sveden na svoju ‘petu suštinu’. Ritam i buka, tj. ‘noise’, i ništa više. Ona je primalna i tribalna. Istovremeno ultramoderna i velegradska.“
Albini je još poznatiji bio kao audio inženjer tj. snimatelj. Nije voleo reč „producent“. Snimanje muzike je bio posao kojim se bavio. Igiju Popu je, pre nego što je bend The Stooges počeo snimanje albuma „The Weirdness“, rekao: „Tvoj problem je muzika koju stvaraš. Ja ću da je snimim. Ja sam kao vodoinstalater.“
U intervju koji je dao magazinu MOJO, Albini je rekao da dok radi u studiju ne sluša muziku zato što je voli ili uživa u njoj: „Ne slušam da bi uživao, slušam da bi uočio tehničke probleme koje treba rešiti, ili probleme među članovima benda na koje treba skrenuti pažnju. U studiju si kao ginekolog. Pred tobom je vagina, ali ti se ne odnosiš prema njoj kako bi se normalno odnosio prema vagini. Mora da imaš profesionalni odnos prema vagini. Mislim da bi bilo neprofesionalno sa moje strane kad bih imao neko mišljenje o muzici na kojoj radim.“
Problem s muzikom
Demistifikatorski pristup studijskom poslu bio je u skladu sa Albinijevim hiperindividualističkim mentalnim sklopom. U svom poznatom tekstu „The problem with music“, koji je po svim pravilima gonzo žurnalizma napisao u decembru 1993. godine, Albini je izneo svoj artistički kredo i svoje viđenje stvari u muzičkom biznisu.
Producenti koji upotrebljavaju besmislene reči „Punchy“, „Warm“, „Groove“, „Vibe“ ili „Feel“, posebno ga nerviraju. On smatra da oni na taj način žele da mistifikuju svoj posao, da ostave utisak na svoje klijente, da stvore predstavu kao da znaju šta rade. „Kad god čujem da neko kaže ‘Punchy’ ili ‘Warm’ dobijem želju da ga zadavim“, kaže Albini.
Po Albiniju snimatelj mora da poznaje studijsku tehniku u prste i da je koristi na najbolji mogući način. Njegov jedini zadatak je da snimi bend i da očuva njegov „sonični integritet“. „Ja snimam muziku, a ne oblikujem je“, govorio je.
Ovakvom „tehnicističkom“ pristupu muzičkom stvaralaštvu, čini mi se, najbliži je danas Andrija Tokić. To je sve cenjeniji i sve popularniji audio inženjer i producent, hrvatskog porekla, koji deluje u okviru žanra amerikana (Alabama Shakes, Hurray For The Riff Raff, Sunny War itd). U brojnim intervjuima Tokić isključivo govori o tehničkim aspektima snimanja muzike, ne upušta se u artističke, muzikološke i bilo kakve druge opservacije.
Albini vs. Barnet
Albinijev pristup je naravno samo jedna moguća opcija u procesu snimanja muzike. Postoje drugi ugledni producenti koji na taj posao gledaju potpuno drugačije. Recimo Ti Boun Barnet, jedan od najuglednijih – ako ne i najugledniji delatnik u toj oblasti. Za njega snimanje muzike nije samo manipulacija spravama za beleženje zvuka već kreativni proces koji u određenim trenucima poprima obrise filozofske rasprave.
U tom smislu najbolje je slušati komparativno pesmu „Please Read The Letter“ u izvođenju tandema Jimmy Page & Robert Plant, odnosno Robert Plant & Alison Krauss. U verziji Pejdža i Planta ona je izašla iz studijske konzole kojom je upravljao Stiv Albini. U drugoj verziji konzolom je komandovao Ti Boun Barnet.
Albinijevo viđene situacije u kojoj se nalazi mladi rok bend koji želi da potpiše ugovor sa velikom diskografskom kućom najbolje predstavlja njegov animozitet prema korporativnom roku. Njega taj proces podseća na plivanje kanalom širokim dva, dubokim dva i po, i dugačkim 50 metara ispunjenog govnima. Pompezni „lakeji“ disko industrije stoje na kraju tog kanala, mašu penkalom i ugovorom da bi motivisali mlade muzičare da brže plivaju. Taj govnjavi plov se pretvara u gladijatorsku borbu, i tako dalje.
Ova Albinijeva „basna“ je prepuna veoma zanimljivih i preciznih detalja. Njeno naravoučenije kaže da je rokerski biznis u verziji velikih kompanija smrdljiv, nedostojan posao koga se treba kloniti.
Bilo kako bilo, Stiv Albini je snimio najbolju fin de siecle rok muziku. Tri albuma izašla „ispod njegovog čekića“ su najvažnija dela tog vremena – „Surfer Rosa“ benda Pixies (1988), „Rid Of Me“ Pi Džej Harvi (1992) i „In Utero“ Nirvane (1993). To su kameni-temeljci na kojima je podignuta veličanstvena rok piramida čija senka doseže do naših dana.
Jeftino i brzo
Rodžer Korman je u karijeri dugoj preko 60 godina snimio na stotine filmova. „Jeftino i brzo“ bila je njegova deviza, baš kao i „Danas snimam, sutra montiram“. Nizak produkcijski nivo je važan deo posebne filmske estetike u kojoj su elementi žanrovskog filma, elaborirani na kemp način, bili prožeti samoironizirajućim humorom. Sve to je bilo vešto upakovano i spremljeno za urnebesnu subotnju zabavu u „drive-in“ bioskopima. Rodžer Korman je za sebe govorio da je „Orson Vels Z filmova“.
Z filmovi su definisani kao filmovi čiji su produkcijski standardi daleko ispod onih koji važe za B i C filmove. Ovaj termin je, navodno, prvi upotrebio filmski kritičar Kevin Tomas u svom prikazu Kormanovog filma „Ligejin grob“ u januaru 1965. godina. On tada nije eksplicirao šta podrazumeva pod tim terminom.
O značaju koji su Tomasove filmske recenzije imale najbolje se obavestiti u knjizi Kventina Tarantina „Bioskopska promišljanja“ (Laguna, 2023) u poglavlju „Rezervni samuraj – Pohvala za Kevina Tomasa“.
Merdevine umesto helikoptera
Neki su karijeru Rodžera Kormana sistematizovali tako što su je podelili u tri dela. Prvi deo (1955-60) obeležen je takozvanim „quickies“, tj. kratkim (oko 60-70 minuta), brzo snimljenim filmovima. Korman kaže da je film „The Little Shop Of Horrors“ (1960) snimio za dva dana i jednu noć.
Drugi deo (1960-64) čini njegova filmska adaptacija književnih dela E. A. Poa. Bilo ih je ukupno pet ili šest. Svi vole te filmove u kojima je briljirao glumac Vinsent Prajs. Ja se još uvek veoma jasno sećam uzbuđenja sa kojim sam gledao film „Njihalo strave“ u kragujevačkom bioskopu Radnički dom.
Treći deo Kormanove rediteljske karijere (1966-70) bio je obeležen pokušajima da se prave takozvani „mainstream“ filmovi.
Do 1970. godine Rodžer Korman je za 15 godina režirao 59 filmova. Te godine, dok je u Irskoj snimao film sa tematikom iz Prvog svetskog rata, osetio je umor i prezasićenost. Hteo je da napravi jednogodišnju pauzu. Sa bratom Džinom Kormanom osnovao je produkcijsku i distributersku kuću „New World Pictures, Ltd“. Posao je krenuo odlično i više se nije vratio režiji.
Rodžer Korman se snalazio kao „riba u vodi“ u oskudnim radnim uslovima. Mali budžeti, ograničene produkcijske mogućnosti, nedostatak para i vremena za njega nisu bili prepreka.
Anegdota koja kaže da je mladom reditelju, koji mu je tražio helikopter da bi snimio neke scene iz vazduha, odgovorio: „Jedino što mogu da ti obezbedim su merdevine“, najbolje govori o produkcijskim uslovima u kojima je Korman radio.
Ilustrativna su i ograničenja pod kojima je dozvolio Piteru Bogdanoviču da snimi svoj prvi igrani film „Targets“ 1968. godine.
Kako piše Džems Monako u knjizi „American Film Now“, Korman je Bogdanoviču rekao da može da snima ali da mu je budžet manji od 125.000 dolara. Uslov je bio da obavezno glumi Boris Karlof, i to zato što je Kormanu dugovao nekoliko radnih dana i trebalo je i da ih odradi.
Takođe je rekao Bogdanoviču da mora u svoj film da ubaci i scene izbačene iz filma „The Terror“ koji je prethodno radio Karlof za Kormanovu produkciju. Dužina tzv. „autejkova“ je bila oko 18 minuta.
Piter je uspešno rešio sve zadatke. Završna scena obračuna u „drive-in“ bioskopu je, kažu, bila majstorski urađena i lukavo smeštena u objekat u kome su se ti filmovi uglavnom i prikazivali.
Rasadnik
Filmovi koje je rediteljski i produkcijski uobličio Rodžer Korman bili su rasadnik talenata. Ljudi kojima je on dao prvu šansu su tokom 70-ih godina prošlog veka zavladali Holivudom. Većina glavnih protagonista knjige Pitera Biskinda „Easy Riders, Raging Bulls – Kako je rokenrol generacija spasila Holivud“ (LOM, 2022) prošla je kroz „Kormanovu akademiju“.
Reditelji Martin Skorseze, Džonatan Demi, Monti Helman, Frensis Ford Kopola, Džems Kameron, Džon Sejls, Džo Dante, Kertis Henson i još poneki, prve su korake u filmskoj industriji napravili radeći za Rodžera Kormana. Isto važi i za Roberta De Nira, Džeka Nikolsona, Pitera Fondu, Denisa Hopera, Silvestera Stalonea, Pem Grir…
Interesantno je da Korman nikad nije krenuo za njima ka velikim studijima, velikim budžetima i spektakularnim produkcijama. Ostao je veran malim budžetima sa šest cifara. Jedini film koji je snimio u velikoj produkcije je gangsterski „Masakr na dan Sv. Valentina“ (1967) sa Džejsonom Robertsom, Džordžom Sigalom i Ralfom Mikerom u glavnim ulogama. I taj je bio odličan. Sećam se.
Njegov kemp pristup, posebna vrsta humora, priče o biljkama ljudožderkama, čudovišnim rakovima, ljudima sa rendgenskim očima, bajkerskim gangovima i drugim čudesima, zahtevali su poseban produkcijski i rediteljski pristup. Pravio je filmove koji će se subotom uveče gledati u provincijskim „drive-in“ bioskopima i periferijskim salama.
Zanimljivo je da je Rodžer Korman bio posvećeni distributer evropskih art filmova. Zahvaljujući njegovoj distributerskoj kući Amerika je videla filmove kao što su „Krici i šaputanja“ Ingmara Bergmana, Felinijev „Amarkord“, Šlendorfov „Limeni doboš“ i druge.
Sukcesija smrti
Kad je u roku od dva dana stigla vest o smrti Stiva Albinija i Rodžera Kormana učinilo mi se da su ta dva lika nekako povezani. Učinilo mi se da su obojica bili dosledni u pronalaženju originalnog načina delovanja u dvema visoko kodifikovanim oblastima kakve su rok muzika i film. Takođe mi se učinilo da se njihova doslednost zasniva na snažnom personalnom integritetu koji je obojicu krasio. Inače taj integritet je na broju 1 u mom sistemu vrednosti. Danas, čini mi se, niko ne drži do njega. Većina bi ga se odrekla za neku kintu, 15 minuta slave ili bednu sinekuru.
Albini i Korman su držali do sebe. Imali su stav. Zastupali su ga i branili. Radili su na svoju ruku, onako kako im se prohtelo. Kako su mislili da treba. Njihov anti-korporativni pristup poslu kojim su se bavili izraz je odvažnosti, prkosa i slobode.
Ipak, možda je sve to tlapnja. Zabluda izazvana tragičnom sukcesijom smrti. Pogrešan zaključak… Ko zna? Daleko je Amerika.
Izvor: RTS OKO
