Uspon na vrh Lovćena teško da se može nazvati hodočašćem, iako je nekad izlazak na tu vršinu s pogledom na Bokeljsko more i na Crnu Goru, dok je Njegoš još počivao u crkvici Sv. Petra Cetinjskog – deboto bilo hodočašće. Na kraju asfaltnog puta dugog 20-ak kilometara kroz Nacionalni park „Lovćen“, stiže se do podnožja jedne od nekad najviših srpskih, a sada i jedne od najviših crnogorskih planina, odakle se uvijek mora zapucati pješke, preko 461 stepenika, kroz dug, promajan tunel. Odnedavno, stari je, obilazan serpentinski put iznad tunela zatvoren, navodno zbog bezbijednosti turista. U suvenirnici u podnožju kompleksa nisam jesenas opazio replike Njegoševe crkve, nisam opazio primjerke Gorskog vijenca, na srpskom i engleskom, što bi namjernik očekivao da će naći, ali jesam opazio i crnogorsku zastavu i razglednice Crne Gore, i crnogorsku ornamentiku na ćilimima, i kopije narodne nošnje, mnoge upotrebne etno-predmete… koji množinom dokazuju da se na poklonjenje dolazi ne Njegošu nego Crnoj Gori kao fetišu, i Meštrovićevom, bome, djelu. Njegoša gore ima ponajmanje. Godinama sa familijom izlazim na vrh Lovćena ne bih li čestice naše najviše planine spustio do nulte nadmorske, u akciji koja je zbog obima razmjene supstrata legitimnija i legalnija od odnošenja sve silesije savršenih morem uglačanih oblutaka sa Zalivskih plaža i njihovog importa u Crnu Goru.
Zašto to godinama činim? Zašto sam vremenom došao u posjed mini-Lovćena, a da to Lovćen, visok i dalje 1657 m, nije ni osjetio? Zato da, koliko je do mene, od desakralizovanog Lovćena, manirom koji je samo imanentan suvenirskom – velikim pečatom, štampanim sertifikatom, te rukodjeljskim umijećem – zapravo sakralizujem, pozivajući se na kletu sudbinu Lovćena, svaku njegovu kamenu česticu. Pismo papinog izaslanika Palovinetija mitropolitu Danilu, s nepristojnom ponudom (1969). Pazimo…
Paroh kotorski i dugogodišnji arhijerejski namjesnik bokokotorski Srpske pravoslavne crkve, pok. o. Momčilo Momo Krivokapić, jedan od najobrazovanijih Bokelja u istoriji, na uvid mi je 2016. stavio nepristojnu papinu ponudu iz 1969. g., da se sa vrha Lovćena, do koga se hodočastilo zbog Njegoša i srpstva, Njegoševe kosti smaknu, sa sve crkvom posvećenom Sv. Petru Cetinjskom, i da se na tom mjestu sačini mauzolej, u koga bi bilo uputno staviti kosti Sv. Ozane iliti Lucije Kotorske, nekadašnje pravoslavne djevojke iz sela Releza, koja je sašla u svijet i u Kotoru, po Palovinetiju, što je sigurno pseudonim, „prešla u pravu hristovu veru“. Ekavica i malo h su izvorni, kao i veliko M u imenici Mauzolej, iz vremena dok mauzoleja na vrhu Lovćena još nije bilo. Prije 55 godina Vatikan je, dunkve, imao operativne planove za obezglavljivanje Lovćena i slamanje duhovne kičme Crne Gore i pravoslavne Boke Kotorske.
U pismu mitropolitu Danilu, navodi se da papa predlaže da se s Lovćena „skine ona mala kapela i smesti u muzej ili Njeguše… gde bi odgovarao nameni, gde istorija tog vremena – izumrlog naroda još jedino može da se vidi“.
„Svima je jasno“ – kaže se dalje u pismu papinog izaslanika (sve greške u nastavku su izvorne) – „da sadašnji narod nema više ništa zajedničko sa nekadašnjim narodom orijentisanim velikosrpskom ideologijom koja je zloupotrebljavala ovaj narod, koji eto, možese reći potpuno izumre. Novi narod sa novim navikama i novim životom je narod budućnosti i novim pregnuća, pa je voljan Sv. Otac Papa da ovaj narod svesrdno pomogne i da ga povrati u pravo Hristovu veru zašto je voljan i da uloži velika sredstva“…
U pismu mitropolitu Danilu, papin izaslanik dalje spekuliše: „Verujući da će u vama naići i na saradnika u borbi da se uspostavi u Crnoj Gori prava Hristova vera, i taj narod povrati i osamostali kao novorođenče Sv. Oca Pape, on je voljan da se sve žrtve podnesei sva sredstva zato uloži.“ Zato je trebalo da se Ozana oglasi sveticom a njeni ostaci pohrane u mauzolej na Lovćenu, „za što će bitii izgrađen veliki i divan sarkofag koji će krasiti unutrašnjost Mauzoleja“. Papin izaslanik, zvani Palovineti, uzalud se nadao da će u mitropolitu Danilu naći sagovornika. A nudi mu čak i „položaj među svojim najbližim saradnicima“, uz zagarantovanu, gle, diskreciju.
Stari Bokelji i danas imaju poslovicu: Karta kanta, u značenju – pismo (do)kazuje. Beogradska izdavačka kuća „Jasen“ objavila je 2013. megadokument pod naslovom „Sedam Njegoševih sahrana“. Danas se kosti najvećeg Crnogorca među Srbima nalaze u sarkofagu desetinama metara ispod mauzoleja na vrhu Lovćena. U zdanju bez ikakvih spoljnih hrišćanskih oznaka. Paroh kotorski i dugogodišnji arhijerejski namjesnik bokokotorski, o. Momo Krivokapić (1945–2020), čovjek koji se svojevremeno uspeo na mnoge svete gore pa i na Sinaj, odlučio je da za života nikad nogom ne stupi na Lovćen, oskvrnut 1972, dok tamo ponovo ne nikne Crkva Sv. Petra Cetinjskog. O. Momo je velikan koji je u Boki, na Prčanju, mjestu gdje je Njegoš provodio ljeta i napisao testamenat, podigao prvu od danas mnogih kopija Njegoševe crkve. Hram je osveštan tačno na 10-godišnjicu od rušenja kapele, 1. avgusta 1982. Kamen sa vrha Lovćena je svet, iako neosvećen, jer je uronjen u Gorski vijenac vladike Petra II Petrovića Njegoša. Svaki je djelić Lovćena, otud, postao dio legitimne nacionalne mitologije. Imati djelić Lovćena, postalo je moguće. Ne zbog suvenirnih para. Zbog ideologije.
Nikola Malović
Izvor: Pečat
