Predsjedika Srbije Aleksandar Vučić preporučio je da se spusti ljestvica krivične odgovornosti sa četrnaest na dvanaest godina. Pored svih drugih razloga, psiholoških, pedagoških i zakonskih, koji tu preporuku diskvalifikuju, takav istup jeste znak da sistem želi da se bavi posljedicama, ali ne i o uzrocima.
Prethodno je u svom istupu i ministar Ružić pokušao da amnestira televizijske kuće, prepoznate po promociji nasilja, agresije i nemorala, tvrdnjom da djeca ne konzumiraju televiziju, da ne gledaju rijaliti programe, što je, takođe, znak da se ne razumije težina savremenog trenutka.
Oba politička djelatnika ne razumiju da kontrola medija, suzbijanje agresivnih i nakaznih sadržaja, nije pitanje reakcije nego je pitanje stava emancipovane zajednice.
Zar sa tih televizijskih ekrana nije i poznati kriminalac Kristijan Golubović ušetao nedavno u jednu školu, da održi „zabavan“ čas djeci, a da se time još jednom deligitimiše, sroza, pozicija nastavnika!?
Možda je Golubović dobar primjer kako se jedan kriminalac može integrisati, pripitomiti, u zajednicu, nakon karijere kriminala, ali njegov ulazak u školu jeste hibris, prekoračenje mjere. Makar da je došao da priča kao pokajnik, da pošalje poruku zašto ne treba biti kriminalac, ta bi posjete mogla imati smisla.
Ili, gdje smo to dospjeli kada je muzička grupa Crni cerak, takođe, prepoznata po svom blasfemičnom i nakaznom repertoaru, dobila „od roditelja“ nedavno saglasnost da snima spot u učionici (v. telegraf.rs)!?
