Dvije godine eksperimenata
Ovako političku sliku Crne Gore opisuje Miodrag Lekić, jedan od stranačkih lidera koji su u avgustu 2020. godine posle tri decenije smijenili sa vlasti Demokratsku partiju socijalista (DPS) Mila Đukanovića.
„Imali smo dva eksperimenta sa vladama, pa je naša pobjeda na neki način poražena – u tome šta se uradilo, ali i naspram očekivanja građana.
„Prvi eksperiment je bilo sastavljanje vlade od samozvanih eksperata, dok je drugi eksperiment bila koalicija poraženog DPS-a i dijela pobjednika“, kaže Lekić u razgovoru za Bi-Bi-Si na srpskom.
Vlada tri koalicije sa stručnjacima u timu potrajala je nešto više od godinu dana, a Lekićeva stranka Demos otišla je u opoziciju jer je potom na vlast došla manjinska vlada Dritana Abazovića koga je podržao Đukanovićev DPS.
Kada je i ta vlada pala posle svega nekoliko mjeseci, stranke pobjednice izbora 2020. dogovorile su se o novoj koaliciji i za trećeg mandatara predložile Miodraga Lekića, ali je predsjednik Đukanović odbio da mu povjeri mandat za sastavljanje vlade.
„Nema garancija da bi taj treći eksperiment bio uspješan, ali bi bar bio formiran po principima demokratije.“
Miodrag Lekić je dugogodišnji diplomata, ambasador nekadašnje Jugoslavije početkom devedesetih u Mozambiku, Lesotou i Svazilendu, a od 1995. do 2003. jugoslovenski predstavnik u Italiji.
U političkom životu Crne Gore, jedan od najvećih uspjeha je dostigao 2013. godine kada ga je nekoliko procenata glasova dijelilo od pobjede na predsjedničkim izborima nad kandidatom DPS-a Filipom Vujanovićem.
‘Frađile’
Ni treće sabiranje glasova izbornih pobjednika iz 2020. nije bilo lako: bilo je potrebno najmanje sedam sastanaka predstavnika stranaka koje su tek pred istek roka, bez formalnog stavljanja potpisa, postigle saglasnost da Miodrag Lekić postane mandatar.
„Da li je sve to frađile, krhko, kako bi rekli Italijani – to jeste.
„Ali se i dalje svi koji su postigli dogovor, toga i drže.“
Na pitanje da li vjeruje da su sve stranke iskreno stale iza njegove kandidature, Lekić daje dodatne nijanse.
„Nisam nikome mogao da zavirim u dušu, ali postojale su različite igre.
„Aktuelna vlada je pala i možda je nekome bilo u interesu da ona što duže u tom stanju potraje – parcijalni interesi nisu nestali.“
S druge strane, Lekić nema dileme da je predsednik Milo Đukanović, koji se u obrazloženju odbijanja da mu dodeli mandat poslužio objašnjenjem da „nije stekao utisak da postoji jasna većina“, onaj kome politička nestabilnost odgovara.
„Njegov krajnji cilj je da se sve zaljulja u v. d. i tehničkim stanjima, a da on ostane jedina legitimna institucija.
„To bi uzdrmalo i Tužilaštvo, koje je isto u v. d. stanju, ali je pokazalo neke znake života.“
Ko je Miodrag Lekić
- Rođen je 1947. godine u Baru (Crna Gora);
- Diplomirao međunarodne odnose na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, školovao se u Francuskoj;
- 1990-1992. ambasador socijalističke Jugoslavije u Mozambiku, Svazilendu i Lesotou;
- 1992-1995. ministar inostranih poslova Crne Gore;
- 1995-1999. i 2001-2003. ambasador Savezne Republike Jugoslavije u Italiji;
- 2012. postaje lider opozicione koalicije Demokratski front;
- 2013. poražen u neizvjesnoj trci za predsjednika Crne Gore od kandidata vladajućeg DPS-a Filipa Vujanovića;
- 2015. osniva stranku Demos, čiji je lider do danas;
- od 2012. poslanik u Skupštini Crne Gore.
‘Ne znamo ko je većina, ko je manjina’
Kada sabira rezultate iz prethodne dvije godine, Miodrag Lekić sa osmjehom zaključuje da se u Crnoj Gori pojavio i problem sa jednostavnim značenjima reči.
„Mi ne znamo ko je većina, ko je manjina – mi imamo terminološki problem.
„Kad vam kažem manjina, zbuniću vas na koga mislim, eto do toga smo došli.“
Sve to vidi kao rezultat tranzicije ka sistemu sa više stranaka, koga ocenjuje kao „prvi put demokratski“.
„Nismo odgovorili zahtjevima građana i njihovim idealima: vidjeli smo situacije gde su neki izgledali kao da se vježbaju države, nije bilo minimalnog zajedništva u parlamentarnoj većini gdje je moralo da se gradi povjerenje, a često nije bilo ni kvalitetnog odnosa parlamenta i vlade.
„DPS nije u potpunosti izgubio – a sa greškama pobjednika, on se čak i pomalo revitalizovao.“
Uzrok tome vidi i u načinu nastanka poslednje dvije crnogorske vlade.
„Prvu vladu (Zdravka Krivokapića) su dobrim dijelom formirali djelovi crkve, a drugu (Dritana Abazovića) su opet dobrim dijelom formirali strani faktori.“
Rješavanje pitanja odnosa države i Srpske pravoslavne crkve mučilo je obje vlade, a potpis Dritana Abazovića na Temeljni ugovor, kojim se ovi odnosi uređuju, izmakao mu je premijersku stolicu.
„Ja ne bih rekao da je to istorijski sporazum, mada jeste značajna tema i dobro je što je ona sklonjena sa dnevnog reda.
„Ali to je dogovor ovog trenutka, ovog momenta – i ja ga ne bih proglašavao ni vječnim, ni istorijskim.“
Lekić će zato napomenuti da je važnije da se neke stvari vrate u uobičajene tokove.
„Crkva se umiješala u formiranje vlade na talasu masovnog sentimenta sa protestnih litija protiv Zakona o slobodi vjeroispovesti i, da toga nije bilo, ne bi se tako lako umiješali.
„Možda djelujem naivno, ali nadam se da su i oni izvukli neke pouke i da sada apsolutno treba da se vrate u okvire regularnog djelovanja jer je ovo laička država.“
Kao najveće dostignuće u prethodne dvije godine, Lekić vidi izbor tužilaca i Tužilačkog savjeta, koji je doduše i dalje u stanju vršioca dužnosti.
To je preduslov za borbu protiv kriminala i korupcije koja je bilo jednako promovisana u predizbornim kampanjama, ali i zahtjevana od međunarodnih partnera Crne Gore.
„To pitanje je isto bio neuspjeh – vidjeli smo verbalizam, inflaciju riječi, a bez nekih većih rezultata.
„Dekriminalizaciju ne treba raditi revanšistički, a mi smo videli mnoge poteze bez ishoda iako jeste bilo nekoliko značajnih događaja, poput hapšenja čelnice pravosuđa.“
O predsjedniku i (tehničkom) premijeru
U parlamentarnu krizu u Crnoj Gori umiješaće se uskoro još jedan element.
Predsjedniku Milu Đukanoviću na proleće 2023. ističe petogodišnji mandat, a zemlja se sprema za redovne predsjedničke izbore koji bi po prvi put u istoriji mogli da budu spojeni sa parlamentarnim.
Ipak, priče o kandidatu opozicije – jednom ili više njih – nema ni na vidiku.
„To je sve jako blizu i, da su normalne okolnosti, već bi trebalo biti spreman.
„Ali ta tema je sasvim skrajnuta, niko još nije otvarao karte, iako bi ujedinjavanje snaga bilo nešto povoljno.“
Silazak Mila Đukanovića sa političke scene Crne Gore Lekić vidi kao važan trenutak, ali i šansu.
„Ja ne mislim da će od tog trenutka krenuti bajka, iako ga smatram veoma odgovornim za politike podjela, demagogija, manipulacija.
„On je jedan od rodonačelnika srpskog populizma u Crnoj Gori sa snažnim izjavama koje se ne zaboravljaju, da bi se potom prebacio na ekstremni crnogorski populizam sa dežurnim temama.“
S druge strane, kaže da je navijao za mlade crnogorske lidere – Dritana Abazovića i Aleksu Bečića, lidera stranke Demokrate, najbližeg Lekićevog koalicionog partnera.
„Poen Crne Gore je da je Albanac premijer, ali to svakako nije poen koji je vještački.
„Dritan Abazović je ušao u borbu protiv kriminala i pokazao određenu hrabrost, ali istovremeno je to i vihor politike, sa mnogo izjava i pokušaja, a skromnim rezultatima – to je moralo biti bolje.“
Srpstvo, crnogorstvo, Jugoslavija
Iako je izgledalo da će odnosi Podgorice i Beograda biti rasterećeniji posle izbornih rezultata 2020. godine, tenzije su tek neznatno spuštene.
Državničke posjete nešto su češće, ali je u diplomatskoj komunikaciji i te kako bilo šumova, a ambasador Srbije u Podgorici Vladimir Božović proglašen je nepoželjnim, da bi mu u oktobru 2022. bio zabranjen ulazak u Crnu Goru.
„Sa obje strane su bile greške, bile su recipročne, ali ja trenutno ne vidim vidljiv pritisak iz Beograda, mada to može biti i samo zatišje.
„I tradicionalno kroz istoriju je problem bio sa dvorovima, sa elitom, dok obični građani žele bolje puteve, ekonomiju, kulturnu razmenu.“
I sam Lekić se često susretao sa životom na ivici srpsko-crnogorskih odnosa, svrstavan ili u zagovornike nezavisnosti Crne Gore ili u promotere politike Srbije.
„Sudbina svih koji pokušavaju da sagledaju cjelinu i budu van tih srpsko-crnogorskih podjela je da budu svrstavani na obje strane.
„Oni misle da ja filozofiram kad kažem da mi je neprihvatljivo srpstvo koje je anticrnogorsko i crnogorstvo koje je antisrpsko – i to zaista nije neka velika mudrost.“
Umjesto toga, Lekić će sebe spremno opisati osjećajem kojoj kulturi pripada.
„Postoji svijest da nama nije bilo loše u Jugoslaviji, kao jednoj od šest republika – mi nemamo tu traumu.
„I ako su uspjeli da razbiju Jugoslaviju, neće lako razbiti jugoslovensku kulturu koja nije nigdje sistematizovana već se reprodukuje po prirodi stvari.“
Izvor: bbc.com/serbian
