U nedjelju ćemo na glasanje. Ne znam koji put od „uvođenja“ višestranačja. Ovaj put glasamo za predstavnike u lokalnim skupštinama.
Lokalni izbori bi trebalo da budu praznik demokratije. U krvnički centralizovanoj državi, kakva je u suštini savremena Crna Gora lokalnim vlastima je prepušteno samo ono čime centralne vlasti nijesu htjele da se bave i što, u suštini, ne donosi profit već samo glavobolju: smeće, vodovod, kanalizacija i lokalni, po pravilu loši ili vrlo loši putevi. Sudeći po predizbornoj atmosferi, punoj obećanja, a time i laži i ovdje je vlast postala „ i slast i mast“.
Na listama su članovi naših porodica, rodbina, kumovi, komšije, a u mom slučaju i moji đaci. U normalnom okruženju, mi bi lagano, bez stresa izašli na glasanje i zaokružili ime onog (ili onih) za koje mislimo da zaslužuju naše povjerenje. U malim sredinama, kakav je Šavnik izbor bi bio lak. Međusobno se dobro poznajemo, upućeni smo jedni na druge, znamo jedni o drugima skoro sve, znamo ko je čiji i da li to s ponosom ili postidno može izgovoriti, i to za nekoliko koljena unazad.
Realnost je surovo drugačija. Šavnik je u žižu javnosti dospio negdje tokom prethodnog ljeta, kada su novinari otkrili da je biračko tijelo opštine, uoči odloženih izbora uvećano za desetak odsto. Iz spiskova koji su dospjeli u javnost bilo je vidljivo da su to uglavnom pristalice na lokalu vladajućeg DPS-a, koji sa Šavnikom ili imaju tazbinsko srodstvo ili i ne znaju gdje se Šavnik nalazi, pa ih treba na glasanje dovesti, jer bi u suprotnom izgubili. Oni su je u tom momentu DPS-u trebali da donesu dva – tri mandata. Jasno je što je to tako. Predsjednik je od svojih prethodnika naslijedio ekipu od kojih su neki, po dosta pouzdanim izvorima, bili skloni raznim mahinacijama i izgleda imali prilično lepljive prste. Tu se onda ne biraju sredstva.
U međuvremenu, lokalni izbori su odloženi, a broj novoupisani birača se približio trećini postojećeg biračkog tijela. Šavnik je ponovo bio povod za sprdnju.Sreća je što su birački spiskovi zaključeni, u suprotnom ,po broju stanovnika bi se približio odavno posrnulom Nikšiću. U toj poslu su izgleda svi učestvovali. Više od te rabote brine činjenica što partijski vojnici sve tri liste odobravaju ponašanje svojih partija. „ Pa to je krađa!“. „ Ali, oni su prvi počeli“. Ne znam koga treba više žaliti: moje sugrađane, partijske aktiviste ili ove jednokratne reciklirane glasače. Prvi ne uviđaju da ovdje izbora nema, da nam, kao maloumnima dovode tutore, i to sa strane. Partije su očigledno zaključile da mi nijesmo sposobni da vladamo sobom.
Obučeni u partijske dresove zakoljodavili se hvaleći svoje a pljujući njihove suparnike. Tipično topovsko meso. „Kolju“ se zbog nečega na što ne mogu da utiču. Kako god glasali predsjednik opštine neće biti njihov izbor već namještenik koga će im nametnuti Milo, Andrija ili Aleksa. Svejedno. I on će morati da igra po njihovim (nenarodnim) notama. Vrijedi li zbog toga izgovoriti jednu grubu riječ? Dugo sam mislio da ne izađem na izbore. DPS u startu otpada. Ne podudaraju nam se biljezi. Od dvije ponuđene liste nijedna ne zaslužuje moj glas. Frontova igra oko prve demokratske vlade u CG i nastup centrale Demokrata su mi strani.
Na odborničkim listama su kandidati koji su u prethodnom periodu, izgleda, predstavljali sami sebe i kojima je sve bilo potaman. Kandidati za koje, u političkom smislu, nijesmo znali da su živi, koji najčešće nijesu znali gdje im je skupštinski materijal, ali su većinom znali da hvale vlast i zatraže ponešto za sebe, ponovo su se odvažili da zatraže narodni glas.. S druge strane, neizlazak na izbore daje šansu partijskim „šaptačkim divizijama“ da čovjeku zagorčaju život.
Nemam političkih ni drugih ambicija.
Ipak, dio nas koji tu živimo, a ne pripada partijama, kojima partija nije stručna referenca, a nacija zanimanje, koji jednostavno ni od koga ne zavise nema izbora. Naš izbor je sloboda, ali ona ne stanuje ovdje. Nema je na zbirnoj izbornoj listi. Zalagali smo se za lokalnu građansku listu, nešto nalik „Durmitorskoj inicijativi“ na Žabljaku. To je bio jedini način da građani , nezavisno od privatnih preduzeća koja se lažno predstavljaju kao političke partije, izaberu svoje predstavnike. Ovdje je praktično nestao narod i takvu ideju nije imao ko da realizuje. Izaći ću na izbore. Znam za koga sigurno neću glasati, ali ne znam za koga ću glasati.
Milija Đeranić
Izvor: Fejsbuk
