1.
Čovjek usamjen na visoku goru, noću bez mjeseca, nebesna tijela vidi đe se veselo dvižu, more đe se igra sa srebrne valove i on (čovjek) kako izgubjenik na goru ćuti.
2.
Zemlja je naša grobnica uništoženija. Priroda joj neumorno služi proizvodeći joj žertve; luče sunčane za njeno udovoljstvo zažižu tvari životom i proizrastjenijem. Kada ovo nenasitimo čudovište napuni njedra (utrobu) opštijema žertvami, Bog zna kakva će bića duhovna poslijed izići iz ovoga uhiljnoga i opširnoga sokrušenija.
3.
Pozdavljam te, divna zvijezdo dnevna, ja svagda o tebe više čuvstvujem neo mogu izgovoriti, slavim te po tragu bistrijeh strujah.
4.
Kada su nebo i zemlja razumiteljnim jezikom govorili, onda je čovjek ćuta; kada je čovjek proiznio svoj glas, onda su se nebo i zemlja tajnim narječjem u dviženiju počeli razumijevati.
Iz Njegoševe ,,Bilježnice“
